uvod: U wikipediji nalazimo pojam da je prijateljstvo pozitivan odnos između dvoje ili više ljudi, koji osjećaju međusobnu simpatiju i povjerenje. Osobe u prijateljskom odnosu se nazivaju “prijatelj” ili “prijateljica”. Prijateljstvo se događa kada se osobe međusobno povezuju sukladno situacijama ili karakteristikama koje su im zajedničke, na primjer; osobni interesi, ukusi ili osobine.
Prijateljstvo se temelji na ljubavi, povjerenju i međusobnom uvažavanju. Od prijatelja očekujemo da suosjeća s nama, da nam daje emocionalnu i drugu podršku i da pokuša gledati na stvari iz naše perspektive. (evo misao A. Augustin, teolog 4st.) „Prijateljstvo je tako istinito i tako bitno da se na svijetu ne može poželjeti ništa svetije niti korisnije!“
Kada ste u društvu dva dobra prijatelja, može vam se dogoditi da uopće ne razumijete o čemu govore. Dobrim je prijateljima ponekad dovoljna samo jedna riječ da se razumiju, samo jedan značajan pogled pa da znaju o čemu se radi. (o prijateljstvu progovara i psihologinja Marisa G. Franco, profesor na Sveučilištu Maryland) ”Prijateljstvo je odgovornost i obje strane na nju moraju biti spremne, nije jednosmjerna ulica, u njemu nema mjesta iskorištavanju i sebičnosti. Odnos će se održati samo ako jedno drugo gledate istim očima, odnosno jednako ulažete u vaše prijateljstvo!“
U širem smislu prijateljstvo može označavati i dobre ugovorno regulirane odnose između naroda ili država. U potvrdi važnosti prijateljstva, utvrđen je i međunarodni dan prijateljstva a obilježava se 31. srpnja.
A) Da, oduvjek i naravno u ovo naše vrijeme raznih izazova, pitanje je imamo li iskrenog i odanog prijatelja? Evanđelje Ivanovo u 15,14 i 15 redak bilježi dragocjenu izjavu Gospodina Isusa: „Vi ste moji prijatelji ako činite što vam zapovjedam. Više vas ne nazivam slugama, jer sluga nezna što radi njegov gospodar; nego sam vas nazvao prijateljima, jer sam vam objavio sve što sam čuo od svog Oca!“
– Gospodin Isus je o prijateljstvu progovorio svojim učenicima na Posljednjoj večeri, ostavlja im duhovni dragulj, duhovnu oporuku; vi ste moji prijatelji! Ne zovem vas više slugama, nego prijateljima! Ovaj izbor, ovo nazivanje i imenovanje ‘prijateljima’ poput je pomazanja i posvete za djelo za koje će ih kasnije izdvojiti i poslati u svijet. (Veliki nalog/Zapovjed Mt 28).
Njegove riječi dopiru sve do nas, rasvjetljuju i propitkuju i naš odnos s Njim i našu pripadnost Crkvi. Netko je zaključio: »Prijateljstvo s Gospodinom Isusom je neraskidivo. On nas nikada ne napušta, iako se katkad čini da šuti. Kad Ga trebamo, On pušta da Ga nađemo i ostaje uz nas kud god pošli«. Da, svaka osoba, istinski vjernik, može pristupiti Gospodinu Isusu i prijateljstvu s Njim.
– Na pitanje imamo li iskrenog i odanog prijatelja, Biblija u svojoj objavi svjedoči da imati Gospodina Isusa za prijatelja najveća je utjeha i privilegija. Ova tvrdnja sve nas može učiniti zahvalnom i radosnom osobom, tad možemo svjedočiti da vlastita slabost nije prepreka za zajedništvo i prijateljstvo s Gospodinom Isusom. Povjerljivo i osobno prijateljstvo s Njim može biti ključ za prihvaćanje ograničenjâ koja imamo i s druge strane, u Njemu imamo snažnu podršku za postizanje svrhe svog životnog proputovanja.
Iz toga prijateljstva može poteći stvarna radost koja »ispunja srca i čitav život« (u apost. pob. Evangelii gaudium, Radost evanđelja), pisao je jedan egzeget i tvrdio da je prijateljstvo s Gospodinom Isusom »iskra od koje nastaje požar oduševljenja i zanosa«. To se iskustvo zbilo učenicima koji su one večeri bili na proslavi Pashe, bili su uvjereni da je Isus iz Nazareta obećani Mesija, Sin živoga Boga. Sigurno su se obradovali kad im je rekao: “Nazivam vas prijateljima, jer sam vam sve obznanio što sam čuo od Oca svojega” (Iv 15,15).
B) Hajdemo sada analizirati nekoliko prijateljstava zabilježenih u Bibliji – Božja nakana prijateljstva je utemeljena na milosrđu i ljubavi. Biblija donosi prekrasne primjere ljudi koji su bili požrtvovni za druge. Prijateljstvo bi se trebalo manje odnositi na ono što postižemo po prijateljstvu a više kako po prijateljstvu služimo Bogu i braći ljudima. ( u mudrim Izrekama 17stoji) “Prijatelj uvijek nosi ljubav u nevolji postaje brat!.”
Gospodin Isus je potvrdio važnost milosrđa i ljubavi u svim odnosima prema bratu čovjeku! O tome je Gospodin odgovarao na upit o najvećoj Zapovjedi! (Mt 22, 37-39). U analizi prijateljstava koja slijede, Bog se stavlja na prvo mjesto i po toj razini odnosa, blagoslovljena su bila iskustva prijateljstava među osobama. Vjerujem da i mi u naše vrijeme možemo iskusiti prijateljstvo kakvo je Bog zamislio.
1. Evo prijateljstvo Jonatana i Davida – Možemo promatrati kako se pravo prijateljstvo očituje u teškim vremenima! Jonatan je bio najstariji Šaulov sin i trebao je naslijediti oca na prijestolju. Ali je znao, da je Gospodin-Jahve za budućeg kralja izabrao Davida. Ipak, nije bio ljubomoran na njega. (ovu bilijsku-povjesnu činjenicu nalazimo u 1 knjizi Samuela) Ustvari, Jonatan i David postali su najbolji prijatelji. Čak su čvrsto obećali da će jedan drugoga štititi. Njihovo prijateljstvo je svijetli primjer požrtvovne ljubavi i odanosti.
Događaji u (1 Sam 20) počinju tako što David dolazi k Jonatanu (sinu kralja Šaula) i žalio se, da ga njegov otac Šaul planira ubiti. Tada se Jonatan zauzima za Davida, molio je svog oca, kralja Šaula, da ne ubije Davida. No Šaul je i na njega bacio koplje i nakon toga Jonatan je otišao u polje i pronašao svog prijatelja.
U Ivanovom ev. 15,13 stoji: “Nitko nema veće ljubavi od onoga koji život svoj položi za svoje prijatelje.” Ovo učenje Gospodina Isusa odražava rizik koji je Jonatan preuzeo pomažući Davidu. Tad je Jonatan rekao Davidu: „Moj otac se neće predomisliti”, „Šaul je toliko ljubomoran na tebe da te želi ubiti! Moraš pobjeći od njega! Sakrij se u polje. Naći ćemo se tamo poslije.” Moraš otići daleko, na mjesto na kojem ćeš biti siguran.”
U Psalmu 15,4 stoji: „U čijim očima ništa ne vrijedi zlikovac, ali poštuje one koji se Gospodina-Jahve boje, koji se ne mjenja makar se zavjetovao na svoju štetu!“ Ovaj psalam odražava Jonatanov integritet u držanju saveza s Davidom. Tada je David zagrlio Jonatana i zaplakao! Slijedio je dirljiv zapis rastanka Jonatana i Davida: Potom se izljubiše i plakahu zajedno dok se nisu isplakali. Jonatan je rekao Davidu: “Idi u miru! Što smo se obojica zakleli Gospodnjim-Jahvinim imenom, neka Gospodin bude svjedok između mene i tebe, između moga potomstva i tvoga potomstva dovijeka! (1 Sam 20, 41-42)
Možda nam je osobiti dio odanosti i prijateljstva među njima posvjedočen nakon Jonatanove smrti. David je ispunio Jonatanovu molbu koja je glasila: “ako li umrem, ne uskrati svoje dobrote mome domu dovijeka! Kada Gospodin-Jahve redom iskorijeni Davidove neprijatelje s lica zemlje, neka ime Jonatanovo ne iščezne s domom Šaulovim” (1Sam 20, 14-15).
Kad su Šaul i njegovi sinovi poginuli u bitci na gori Gilboa, Meribaal, sin Jonatana je imao samo pet godina. Njegova sestra ga je pokupila i bježala, ali u žurbi ga je spustila, ozlijedivši mu obje noge i učinivši ga hromim za život. Po utvrđivanju svoje kraljevske pozicije, David je k sebi dozvao Jonatanova invalidnog sina i uzeo ga k sebi kao jednog od svojih, (2 Sam 9). Stoji pisano: „Ne boj se, jer ću ti ja zbog tvog oca Jonatana iskazati milost i natrag ću ti dati sve imanje tvojeg djeda Šaula. Ti ćeš zauvjek jesti za mojim stolom!“
David je bio čovjek koji čuva savez i ovo je prelijepa slika milosti i ljubavi kojom Gospodin Isus voli svakog od nas! Svaki od nas je poput invalidnog Meribaala potrebit skrbi u milosti. Tako je Gospodin Isus odmaknuo osudu koja je bila na nama zbog naših grijeha i pozvao nas je da jedemo za Njegovim stolom – zauvjek, kao dio Božje obitelji! Blagoslovljeno Ime Gospodnje!
2. Nastavljamo s temom o Prijateljstvu – Iz Knjige o Ruti možemo kratko promišljati o dvije žene – Ruti i Naomi. S povjesne razine sadržaj knjige je iz razdoblju vladavine sudaca (sukladno komentarima Biblije – Plus, u izdanju Hr Bibl. Društva Zg 2013). Knjiga o Ruti realističan je izvještaj o izraelskoj obitelji, koja je zbog velike gladi iz Betlehema otišla u Moab, s druge strane Mrtvoga mora. To je obitelj Elimeleka i Noemi i njihova dva sina Mahlon i Kiljon.
Tamo na moapskim poljanama obojica sinova pronalaze djevojke kojima se žene, jedna se zvala Orpa a druga Ruta. Ali po boravku na moabskim poljanama, približno 10tak g. umire otac Elimelek (Rut 1,3) i oba sina. Naomi je proživljavala teške životne trenutke, cijela je obitelj iz Betlehema Judina zbog gladi i teške ekonomske krize došla a tada po smrti svojih najbližih Noemi je očajna i potpuno iscrpljena. Odlučila je napustiti Moapska polja i krenuti prema Judi “jer je čula da je Gospodin-Jahve pohodio narod svoj i dao mu kruha” (Ruta 1, 6-7).
Majka Noemi, udovica, spremala se poći nazad u Betlehem a svoje snahe je savjetovala neka se vrate svojim obiteljima, da ne idu s njom u tuđinu (1,11–13). Ali Ruta je donijela odluku prionuti uz sekrvu Noemi. Izvornik ima istu riječ koja stoji u Ps 63 gdje molitelj Bogu kaže: »duša se moja k tebi privija.« Ruta je vjerno prionula uz svoju svekrvu da ostane uz nju u neizvjesnoj budućnosti jer je ostala bez skrbnika i bez muža i sinova.
Odlučan stav Rute i jasna potpora koju je izrekla svekrvi Noemi: »Kamo ti ideš, idem i ja i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog!«, bilo je blagoslovljeno u Gospodinu-Jahvi! Po dolasku u Betlehem, Rutina je aktivnost poput magneta privlačila pozitivne reakcije. Po spomenutoj riječi prionuti, Gospodin-Jahve ima svoj savršeni plan! Boaz, rođak iz obitelji Elemeleka, pokojnog muža Noemi, zauzeti će se za povratnicu Noemi i njezinu snahu Rutu. Predložio je Ruti: »Drži se mojih poslenika do kraja žetve!« (דבק 2,21), za nju i Noemi je to bilo spasonosno odobrenje, da prione uz Boazve poslenike.
Nadalje, Boaz je na nekoliko razina iskazao solidarnost ženi s moabskih poljana. Sazvao je gradske starješine da se otkupi posjed i preuzme skrb nad Noeim i Rutom, legalno je to učinjeno pred očima svega naroda koji se okupljao pred sudištem (4,11). Boazova uloga rođaka-otkupitelja proročka je slika velikog Otkupitelja svih nas, Gospodina Isusa Krista. Po Boazovom zauzimanju, Ruti je dan pristup materijalnim dobrima i za nju je Betlehem doista postao u punom značenju svog imena: kuća kruha. Omogućeno joj je priznanje, ugled i čast u društvu. Po Boazu je primljena i u zajedništvo s Bogom.
Priča nam iznosi pozitivno i ohrabrujuće svjedočanstvo mlade Moapke Rute. U razvoju odnosa njezine svekrve Noemi i Rute, svjedoči se ljubav, vjernost i prijateljstvo; sjajan primjer u razdoblju velikog duhovnog i moralnog nazadovanja. Ruta je bez obzira na podrijetlo postala djelom Božjeg plana, ušla je u rodoslovlje kralja Davida i Gospodina Isusa (Mt 1,5).
Biblijski zapis u Knjizi o Ruti, predstavlja solidarnost, vjernost i prijateljstvo, te svjedoči Božju vjernost onima koji će služiti jedni drugima do kraja života bez obzira na okolnosti. Svjedoči da predanost u poslušnoj vjeri sve nas može usmjeriti postizanju vječnog cilja.
3. O prijateljstvu možemo progovoriti u primjeru ap. Ivana i Gospodina Isusa. Prema predaji, Ivan evanđelist je bio rođen u ondašnjoj Betsaidi, arheološki nalazi navode da je gradić bio na sjevernom djelu Galilejskog jezera. Iz evanđelja je poznata i Ivanova obitelj, Otac mu je bio Zebedej, a majka mu je bila Saloma, moguće rođakinja Marije, majke Gospodina našega.
Ivan je bio ribar i brat Jakov također, zajedno su razumjeli poziv Gospodina Isusa. Na njihovu revnost za Gospodinom Isusom, utjecala je njihova ambicija, možemo to zaključiti po zahtjevu (izgovoren preko njihove majke) da Ivan i njegov brat sjednu s desne i lijeve strane Gospodinu u Njegovu kraljevstvu, to je uzrokovao ljutnju ostalih učenika (Mt 20,20-24; Mk 10,35-41). Ipak, Ivanova je ambicija bila uravnotežena poniznošću koju je naučio kod nogu svog Gospodina. Od svih učenika Gospodina Isusa, Ivan je bio najmlađi, najdugovječniji i jedini je umro prirodnom, ne mučeničkom smrti (nalazimo u komentaru Biblije – plust).
Ivan je bio i miljenik među dvanaestoricom učenika, stoji pisano: “A jedan od njegovih učenika kojega je Isus ljubio – bio je za stolom, naslonjen na Isusa”, dio je izvještaja o Posljednjoj večeri, (Iv 13,23). Ivana se i naziva „apostolom ljubavi“ pisao je da je Bog ljubav i da je naša ljubav jednih prema drugima izraz Božje ljubavi prema nama (1Iv 3; 4,7-21). Teolog Origen Aleksandrijski, (početkom 3st) je napisao: „Cvijet Biblije su evanđelja, a cvijet evanđelja Ivanovo je evanđelje.“ Njegovo je Evanđelje napisano za kršćane koji su potekli iz poganstva, a on želi utvrditi njihovu vjeru u mesijanstvo i božanstvo Isusa Krista.
Među učenicima, trojica su činila poseban trio koji je uvijek bio uz Gospodina; Petar, Jakov i Ivan, bili su u najvažnijim trenucima Njegovog javnog djelovanja i osame. Kao što smo spomenuli, Ivanu je bilo dragocjeno iskustvo zajedništva s Gospodinom. Prisutan je u mnogim važnim događajima Njegova života i posebno u getsemanskoj agoniji. Ivan je s Petrom pratio Gospodina Isusa kad su Ga uhitili i sudili Mu, bio je jedini od dvanaestorice koji je ostao uz Gospodina Isusa do kraja, do smrti na križu.
Za događaj ispod križa, evanđelist je zabilježio: „Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: “Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: “Evo ti majke! I od toga časa uze je učenik k sebi.“ (Iv19, 26-27). U svojoj neizrecivoj patnji, Gospodin nije smetnuo brigu za prijatelje i ljubljene. Uspostavio je novu vezu između svoje voljene majke i svog voljenog učenika. Kasnije, na vijest Marije Magdalene o otvorenom grobu, Ivan i Petar su pohitali prema grobu, Ivan je stigao prvi. Valja nam ovdje naglasiti – odanost i povjerenje važni su čimbenici prijateljstva i to nam se svjedoči u odnosu Ivana prema Gospodinu Isusu.
Ivanov život služi da svjedoči kako revnost za istinu uvijek treba biti uravnotežena ljubavlju prema bližnjima. Svjedoči da je pouzdanje prekrasna vrlina, ali bez poniznosti može dovesti do samohvale i stava isključivosti. Poput Ivana, u nasljedovanju Isusa Krista, naš karakter treba odražavati strast za istinom, suosjećanje s ljudima i nepokolebljivu želju da služimo i s ljubavlju predstavljamo Gospodina Isusa, odražavajući Njegovu poniznost i milost.
4. Nadalje o prijateljstvu možemo učiti iz odnosa ap. Pavla i Timoteja – Naklonost ap. Pavla prema Timoteju bila je neupitna. U 1 Korinćanima 4,17 Apostol je pisao: „Zato poslah k vama Timoteja koji mi je ljubljeni i vjerni sin u Gospodinu!“ To dovoljno svjedoči da ga je volio Božjom i očinskom ljubavi, među njima se razvijalo povjerenje i prijateljstvo, u uzajamnom poštovanju jednog prema drugom. Pavao je bio posvjedočen potencijalom Timoteja i cijelim srcem je pomagao da se razvija u puninu poziva Gospodnjeg.
Značenje imena Timotej, prema rječniku hrv. jezika je „onaj koji časti Boga!“ Poznato nam je i ime njegove majke – Eunika, kao i bake Loida (2 Tim 1,5).
Prolazeći kroz Listru na početku svoga drugoga misijskog putovanja, Pavao je izabrao Timoteja kao svoga suputnika, jer je Tmotej “uživao dobar glas među braćom u Listri i Ikoniju” (Dj 16,2). Pavao je poučavao Timoteja o crkvenom vodstvu, uključujući ulogu đakona, kvalifikaciju starješine i druga područja važna u vođenju i upravljanju Crkvom (1Tim, 2Tim).
U Kristu, obojica su poticani Duhom Gospodnjim bili odlučni navjestiti evanđelje, i ap. Pavao je jasno progovarao: “Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.” (2 Tim 1, 6-7) Pavao je, Timoteja kao što smo spomenuli, nazvao sinom! (1 Kor 4, 17). Dobro utemeljen u Pavlovim učenjem, Timotej je bio pouzdan evanđelist, vješt u predstavljanju evanđelja.
Kad je Pavao pisao poslanice iz prvog rimskog sužanjstva, bio je s njime i Timotej. Evo svjedočanstva za to: “Pavao i Timotej, sluge Krista Isusa, svim svetima u Kristu Isusu koji su u Filipima, s nadglednicima i pomoćnicima” (Fil 1,1). “Pavao, apostol Krista Isusa voljom Božjom, i brat Timotej, Kološanima, svetoj i vjernoj braći po Kristu” (Kol 1,1). “Pavao, sužanj Krista Isusa, i brat Timotej – Filemonu, našem ljubljenome suradniku, i sestri Apiji, našem suborcu Arhipi i crkvi koja se sastaje u tvojoj kući” (Flm 1,1-2).
Poput ap. Pavla, u našim životnim aktivnostima, svatko bi od nas trebao svjedočiti: „Znam komu sam vjerovao i siguran sam u sebi da je on kadar sačuvati povjereno mi blago do onoga Dana“ (2 Tim 1,12). Apostol je gledao u slavnu budućnost, ne s nesigurnošću već s radosnom nadom i velikom čežnjom. Ovu je sigurnost ap. Pavla imamo kao podsjetnik, da bez obzira kroz što prolazimo u ovom životu, Božja ljubav temelji našu nadu i po njoj stižemo na cilj.
– Svi koji su s Apostolom bili povezani, osobito Timotej, s njim su iskusili utjecaj njegova zajedništva s Kristom. Pavao je svoju dostatnost službe i prijateljstva vidio u prisutnosti i djelovanju Božjeg Duha, kojim je ispunjavan – bio u pokornosti Kristovoj volji. Svoj odnos s Kristom, prenosio je i živio u suradnji s Timotejom i drugim suradnicima.
Možemo zaključiti, po njihovom primjeru – u prijateljevanju s Gospodinom moguće je pronaći i živjeti ispunjeno prijateljstvo s braćom ljudima. Ovdje imamo primjer i putokaz, kako nam je živjeti prijateljstvo s drugima a da nas ne razočaraju, već se zajedno radujemo postizanju cilja u ovozemaljskom proputovanju i dosezanju nebeske slave!
5. A sada u zaključku o našem prijateljstvu s Gospodinom Isusom – U proslovu Ivanovog Evanđelja stoji pisano da je Gospodin Isus utjelovljena Božja Riječ! Sveta Pisma svjedoče da je On utjelovljena ljubav Božja za sve ljude. On Ljubav – prelijeva se u prijateljstvo prema svima. Ev. Ivan je zapisao Gospodinovu izjavu: Vi ste moji prijatelji.” (Ivan 15, 14). Poznate su nam i riječi duhovne pjesme: „Kakav prijatelj je Isus, naše boli nosi On. I naš teret i sve jade, On nam lakša brigom svom!“
Gospodinovo prijateljstvo vrijedi svakoj osobi, svakomu od nas nudi samoga sebe kao prijatelja. Nema većeg prijateljstva od prijateljstva između Gospodina Isusa i onih koji dolaze k Njemu, pozivao je i danas poziva: „Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas obnoviti!“ (Mt 11,28-30) On je rekao: “Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” (Iv 15,13).
Pisma svjedoče da je dao/položio svoj život za grijehe naše i žrtvovao se da bismo već ovdje u svom proputovanju stazom zemaljskom, iskusili i primili mir i radost života, u konačnici provodili čitavu vječnost s Njim. Gospodin Isus je punina i posrednik istine, u nasljedovanju i prijeteljstvu s Njim možemo hodati stazama pravim, u konačnici za vječno prebivati ćemo u Domu Gospodnjem! (Ps 23).
– Možemo li stvarno iskusiti prijateljstvo s Gospodinom Isusom?, odgovara nam ap. Pavao u pismu kojeg je pisao Crkvama Galacije (rimska provincija u Maloj Aziji; Ikonij, Derba,Listra), ispovijedao je: „…živim u vjeri u Sina Božjega koji me je ljubio i samog sebe predao za mene!“
Nezamislivu veličinu Gospodinove ljubavi, Pavao je razumio i vjerovao činjenici da se Sin Božji samoinicijativno predao za njega u smrt, smrt na križu i to dok je on Pavao još bio grešnik (usp.Rim5,8). Spoznaja te neizmjerne ljubavi, temelj je Pavlovog potpunog predanja i povjerenja u Gospodina Isusa.
Valja nam zaključiti, grešnici smo po prirodi, pred svetim Bogom sami nećemo nikad biti u stanju dobra i pravednosti. Analiza situacije našeg vremena i stanja društva daje shvatiti, unutoč dostignućima koja danas imamo, događa se u svemu privid uspjeha, jer su mnogi ljudi ovisnici, zatočenici raznih situacija svojih promašaja i grijeha a time neslobodni. Na nama pred sudištem Božjim ostaje kazna za grijeh – vječno odvojenje od Boga.
Zato svjedočanstvo ap. Pavla i jasno ispovjedanje da živi po vjeri u Sina Božjega!, ohrabruje i nas na iskustvo vjere u Isusa Krista. Po vjeri bivamo opravdani (Gal 2,16), zahvaljujući Gospodinovoj otkupiteljskoj smrti. Bez osobnih zasluga, kao dar primamo oproštenje grijeha, i tad nanovorođeni – kao djeca Božja ulazimo u zajedništvo Njegove obitelji.
Svima nam treba nebeska intervencija i pricjepljenje na Trs koji je Bog Otac zasadio na naš planet. Gospodin Isus nam u Evanđelju govori da je on Trs, a mi loze. Atributi kojima Gospodin sam sebe naziva kako bi skrenuo pozornost na sebe, kao središnjega nositelja i smisla čovjekove egzistencije, među ostalim izjavama je – Ja sam “pravi trs!”
Kad smo jednom Gospodinu pristupili i kad nas je On primio, ostajemo s Njim otajstveno vezani, baš poput trsa i loze. Živimo zajedno s Njim, živimo u Njemu i On u nama. Uranjamo u jedan novi svijet i živimo novu stvarnost, vrijednosti kraljevstva Božjeg, u svemu što je pravedno i istinoljubivo. Bez Njega se ne možemo ostvarivati i živjeti u stvarnom potencijalu osobnosti, niti u ovom vremenu, niti za vječnost.
Čim prije razumijemo i vjerom prihvatimo Njegov poziv, ulazimo u iskustvo osobnog odnosa i prijateljstva s Gospodinom Isusom. Ta nova stvarnost u kojoj mi kao loze na Njega pricjepljeni i s Njim povezani, plodi novim vrijednostima među ljudima gdje obitavamo i taj rod ostaje za vječnost (usp. Iv 15, 16). Ovo želim svima nama u Kristovo Ime. Amen!
Tordinci, 13. veljače, 2025.
Matej Lazar Kovačević, pastor