Izazovi u službi Evanđelja!


Izazovi u službi evanđeljaZa Crkvu je važno uvijek iznova promišljati o njezinom poslanju i vjernosti zadatku koji joj je njezin Gospodin Isus Krist povjerio. U evanđelju po Marku 16,15 čitamo: «Tada im (Isus) reče: idite u sav svijet i propovijedajte evanđelje svim stvorenjima!»

U skladu ovoga retka valja postaviti slijedeća pitanja: Što je centralna poruka Evanđelja? Jeli Crkva vjerna tome zadatku? Danas mnogi dušobrižnici kažu kako propovijedaju evanđelje, no jeli zbilja njihovo propovijedanje Riječ Božja ili ono ipak ostaje u domeni ljudske riječi? Danas u raznim zajednicama možemo čuti brojne propovijedi temeljene prvenstveno na «pseudo-psihologiji, učenju o samo-pomoći, poslovnim načelima, kao i na bezbroj drugih nadomjestaka.» 1 Malo je propovijedi koje se temelje na čistoj Božjoj Riječi. Vanjština svake biljke ovisi o sjemenu iz kojeg biljka izrasta. Vanjština Crkve u našem vremenu ovisi o sjemenu koje se sije sa njezinih propovjedaonica.

Što je evanđelje? Što je poruka evanđelja? Odgovor na ova pitanja moguće je razmatrati iz više uglova, jer je govor o evanđelju u Bibliji višeslojan. Ovoga puta odgovor ćemo potražiti u evanđelju po Marku gdje smo i započeli naše razmatranje. Mjesto gdje se riječ «evanđelje» u Marku po prvi put navodi je 1,14-15. Sam opis riječi «evanđelje», prema Markovoj interpretaciji, dolazi upravo iz Isusovih usta:

14A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: 15“Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!”

U ovim recima nailazimo na dva ključna koncepta vezana uz evanđelje: Prvo, poruka evanđelja je poruka o kraljevstvu Božjem. Drugo, poruka o kraljevstvu Božjem je poruka koja od nas traži reakciju. Tu se ne radi samo o nekakvim vijestima koje bi nas eto informirale o nečemu, u ovom slučaju dolasku kraljevstva Božjeg, već i o potrebi da se obratimo i vjerujemo evanđelju!

Kada govorimo o našoj reakciji s obzirom na evanđelje valja krenuti sa potrebom o obraćenju. Grčka riječ za obraćenje je metanoia. Metanoia znači obratiti se od svog puta i vratiti se nazad na onu prvotnu zamisao koju je Bog od početka imao za čovjeka!

Čovjek je odustao od Božje zamisli svojim okretanjem od Božje svrhe za njegov život. To je ono što Biblija naziva grijehom ili hamartia. Grčka riječ hamartia znači promašiti cilj, svrhu, prvotnu Božju namisao! Kada strijela promaši metu ona se više ne može vratiti nazad i pokušati ponovo. Čovjek ima tu priliku, jer je od Boga pozvan na obraćenje!

U ovome razmatranju htio bih fokus staviti na dvije stvari:

a) Što znači biti dionik kraljevstva, odnosno biti unutra?
b) Kako živjeti vrijednosti kraljevstva, odnosno kako se kraljevstvo naviješta prema van?

BUDIMO POPUT MALENE DJECE

Što znači biti unutra? Što znači biti dionikom kraljevstva? Kako izgledaju i kako se ponašaju dionici kraljevstva Božjeg, oni koji su se od svoji promašenih putova vratili na Božju prvotnu zamisao? Razmotrimo tekst u Mk. 10,13-16:

13Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. 14Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! 15Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.” 16Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.»

Biti unutra, u kraljevstvu, slično je u sebi gajiti i formirati osobine djeteta. Postoji nešto u malenoj djeci što na poseban način oslikava kakva bi trebala biti «djeca» kraljevstva. Djeca imaju određene karakteristike koje su im svojstvene. Ovdje ćemo navesti četiri takve karakteristike: poniznost, poslušnost, vjeru i praštanje. 2

1. Djeca su ponizna. Djeca koja odrastaju u normalnom okruženju obično se osjećaju neugodno kada su u javnosti, pogotovo u novom i stranom okruženju. U takvim situacijama dijete će obično sjesti roditelju u krilo dok ne istraži okolinu, a tek poslije krenuti sa istraživanjem. Što odrasle osobe rade kada su u javnosti ili svome društvu? Svako od nas traži «ono svoje mjesto» u društvu. Svatko od nas se pokušava istaknuti, pokazati kako i mi vrijedimo i naznačiti drugima koje mjesto nama pripada. Dijete još uvijek nije naučilo razmišljati u terminima traženja svojega mjesta ili isticanja u društvu, napredovanja u karijeri, napredovanja na poslu, ili što primjerice znači uspoređivati se s drugima. Ono još uvijek nema svijest o svojoj vlastitoj važnosti, već jedino o važnosti svojih roditelja. To je ono što mislimo kada kažemo da trebamo biti ponizni poput djece: NE TRAŽITI SVOJU VAŽNOST, VEĆ VAŽNOST SVOGA NEBESKOG OCA! Promislimo jeli sadržaj naših razgovora s drugima naše mjesto ili važnost našeg nebeskog Oca? Dok razmišljamo o ovome primijetimo kako je poniznost prvenstveno Isusova osobina! Isus koji je bio u slavi Božjoj, Bog sam, ponizio se je i postao čovjekom radi nas, ne tražeći sebe već volju svoga nebeskog oca (Fil. 2,1-11 i Ivan 13)!
2. Djeca su poslušna. Istina je, djeca često nisu poslušna, ali njihov prirodni instinkt je slušati roditelje i općenito starije. Ona još uvijek nisu naučena lažnoj samostalnosti u kojoj bi mislila da stvari mogu riješiti sama po sebi. Lažna samostalnost je ono što udaljava čovjeka od Boga, kao i čovjeka od čovjeka. Dijete je itekako svjesno potrebe za brigom i zaštitom roditelja i stoga shvaća važnost poslušnosti roditeljskog savjeta. Kada kažemo kako trebamo biti poput djece to znači: RAZUMIJETI KAKO NE MOŽEMO SAMI, VEĆ DA OVISIMO O BRIZI I VODSTVU NAŠEGA NEBESKOG OCA KOJEGA TREBAMO SLUŠATI U SVEMU. Imajući ovo na umu valja nam promisliti koliko razumijemo svoju ovisnost o Bogu i našu povezanost s ljudima oko nas ili s druge strane držimo kako sve probleme možemo riješiti sami? Ovdje valja primijetiti kako je poslušnost prvenstveno Isusova osobina! Isus je u svemu bio poslušan svome nebeskom Ocu, i to do smrti na križu radi nas!
3. Djeca vjeruju. Djeca instinktivno prihvaćaju autoritet roditelja i vjeruju im. Postoji period u životu djeteta u kojemu ono misli kako njegov tata zna sve i kako je on uvijek u pravu. Na našu sramotu mi brzo odrastamo i prestajemo vjerovati ne samo roditeljima, već jedni drugima i Bogu. BITI POPUT DJETETA ZNAČI VJEROVATI SVOME NEBESKOM OCU. Vjerujemo li Bogu u svojim brigama, strahovima i borbama? Dok razmišljamo o ovome primijetimo kako je vjera prvenstveno Isusova osobina! Isus je uvijek imao povjerenje u svoga nebeskog Oca. I tamo u Getsemanskom vrtu tražio je njegovu, a ne svoju volju! Dok smo mi Bogu ne vjerni, Isus je svome Ocu uvijek vjeran.
4. Djeca imaju kratku memoriju. Maleno dijete još uvijek nije naučilo nakupljati inat i gorčinu. Čak i u trenutku kada je dijete nepravedno tretirano, a često puta jest, ono to vrlo brzo zaboravi. Mi smo nažalost rijetko takvi. Nakupljamo lošu memoriju i čuvamo je godinama. BITI POPUT DJECE ZNAČI PRAŠTATI, JER JE NAMA OPROSTIO NAŠ NEBESKI OTAC! Svi rado prihvaćamo istinu o Božjem milosnom oprostu naših grijeha, no jesmo li jednako radosno spremni prihvatiti i istinu molitve Gospodnje: «Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim»? Dok razmišljamo o ovome primijetimo kako je «kratka memorija» prvenstveno Isusova osobina! Kada ovo kažemo ne mislimo kako je Bog zaboravan, već na način na koji se Bog odnosi prema našem grijehu. Biblija kaže da kada nam Bog oprašta on se više ne spominje naših grijeha (Mihej 7,19).

KRENIMO S MALIM STVARIMA!

Kako živjeti vrijednosti kraljevstva, odnosno kako se kraljevstvo Božje naviješta prema van? Kako bi bolje razumjeli što nam je činiti kao dionicima kraljevstva pročitajmo usporedbu iz Evanđelja po Marku 4,30-32:

30I govoraše: “Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? 31Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, 32jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.” »

1. Kraljevstvo Božje kreće s malim stvarima. Ono ne započinje u sjaju i veličini kao što je to tendencija u kraljevstvima ovoga svijeta, već tiho i gotovo ne primjetno.

Tako često, promatrajući način na koji funkcionira društvo oko nas, poželimo preuzeti njegovu metodologiju. Živimo u društvu koje voli fascinirati stručnošću, poslovnim principima, zabavom i kićem. To je način na koji se započinju institucije, tvrtke i projekti u našem društvu. Često puta i mi u crkvi mislimo ako na sebe nabacimo zabavu i kić kako ćemo privući mnoge ljude! Ipak, to nije naš zadatak. Zabavu i kić ljudi mogu pronaći drugdje. Crkva ljudima treba dati ono što nigdje drugdje ne mogu pronaći: Riječ Božju!

2. Iako kreće s malim stvarima kraljevstvo Božje ne ostaje maleno, ono raste. To nam ukazuje na nužnost procesa rasta. Živimo u društvu koje ne voli procese, već radije favorizira instant proizvode.

a) Ako poželimo jesti juhu više nema potrebe kuhati piletinu nekoliko sati, dovoljno je otvoriti instant vrećicu i za pet minuta juha je gotova.

b) Ako želimo saznati nekakve informacije nema potrebe ići do knjižnice ili ugovarati sastanak sa stručnjacima, dovoljno je naše pitanje postaviti doktoru Googlu!

c) Ako se želimo čuti s prijateljem koji živi na drugom kontinentu ne moramo kupovati avionsku kartu i putovati deset sati, dovoljno je otići na skype!

Ipak, kraljevstvo Božje se ne gradi klikom na računalu. Za dobar i zdrav rast potreban je proces. U crkvi trebamo graditi zajedništvo i tim. Kako bi povezali ljude i gradili tim, koji će kasnije utjecati na društvo, trebamo godine i godine! Zato mnogi brzo odustaju. Ali zajedništvu nema alternative. Bog nas je pozvao živjeti u zajedništvu njegova tijela – Crkve – i ljubiti jedni druge jer je on prvi ljubio nas!

3. Konačno, kraljevstvo Božje ne ostaje malo! Ne! Ono izrasta u veliko drvo na kojemu se gnijezde ptice nebeske! Što ovo znači? Nekada se tješimo činjenicom kako je kraljevstvo Božje poput malenog gorušičinog zrna. Ipak, bitno je razumjeti čitav proces: zrno, rast i veliko drvo! Kako razumjeti veliko drvo? Svrha kraljevstva Božjeg nije usredotočena samo na nas i naše potrebe! Mi trebamo uzrasti tako veliki da i drugi ljudi oko nas imaju korist. Veliko drvo u antičkom svijetu bilo je simbol carstva, a ptice nebeske simbol različitih naroda koji su svoje mjesto nalazili u velikom carstvu!

Rad crkve treba tako uzrasti da ljudi oko nas i društvo oko nas mogu pronaći utočište i odmor u onome što radimo. Svrha onoga što nam Bog daje nije samo hraniti sebe, već biti na blagoslov drugim ljudima!

Gdje se trenutno nalazimo? Jesmo li malo zrno koje u sebi nosi veliki potencijal? Jesmo li se odvažili ući u proces rasta? Možda smo veliko drvo koje služi drugima?

ZAUZMIMO SVOJE MJESTO!

Što nadalje znači živjeti vrijednosti kraljevstva Božjeg? Kako bi još bolje razumjeli život u kraljevstvu pročitajmo usporedbu iz Evanđelja po Marku 4,26-29:

26I govoraše im: “Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. 27Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; 28zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. 29A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.” »

Kada sijač posije sjeme on ne zna kako sjeme raste! On je uradio svoj dio: orao je zemlju, posijao sjeme i zalijevao, ali zemlja sama od sebe donosi rod. Ovo nas uči kako postoji naš i Božji dio u prenošenju evanđelja. Često smo ovo skloni previdjeti i zaboraviti kako određene stvari može učiniti samo Bog! S druge strane: Znamo li koji je naš dio? I još važnije: Jesmo li vjerni i ustrajni u obavljanju našeg dijela? Valja nam preuzeti odgovornost i zauzeti svoje mjesto!

a) Nemojmo se skrivati! Mnogi se skrivaju i na taj način bježe od svojih odgovornosti! Ima i onih koji svoje odgovornosti prebacuju na druge. b) Budimo na pravom mjestu! Djeca se znaju igrati malim ogledalcem tako što odsjaj sunca usmjeravaju u oči svojih prijatelja. Ali da bi ogledalce reflektiralo sunčevu svjetlost ono mora biti na točno određenom mjestu. Ono ne može zrcaliti svijetlo iz bilo koje pozicije. Tako je i sa nama. Svako od nas ima određeni dar. Ako pokušavamo biti nešto što nismo pozvani, nećemo biti uspješni. Mnogi se ne potrebno guraju na mjesta gdje ih Bog uopće nije pozvao i tako u tijelu Kristovom stvaraju zbrku. S druge strane ako ne radimo ono na što nas je Bog pozvao tijelo Kristovo će patiti. Danas je moguće vidjeti kako mnogi pastori i kršćani sagorijevaju, jer pokušavaju nadoknaditi onaj dio posla u tijelu Kristovom koji su mnogi zanemarili duhovnom lijenosti. Pozvani smo biti na pravom mjestu i raditi ono za što nas je Bog pozvao. c) Činimo dobra djela da to drugi ljudi vide i proslave našega nebeskog Oca (Matej 5,16). Kako će ljudi oko nas povjerovati evanđelju? Ne samo po onome što im govorimo, već po onome što oni vide da mi radimo. Svojim djelima druge privlačimo Kristu ili ih od njega odbijamo.

NE ODUSTANIMO!

U zaključku ćemo promotriti tekst iz Luke 9,61-62 kako bi još bolje razumjeli život u kraljevstvu.

61I neki drugi reče: “Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.” 62Reče mu Isus: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.”

U ovome tekstu čitamo o želji za nasljeđivanjem Isusa, ali također i zahtjevu da se osoba najprije oprosti sa svojim ukućanima. Isus odgovara kako onaj tko stavi ruku na plug, pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje!

Okretanje prema prošlosti može imati smisla kada je naša motivacija da iz onoga što se dogodilo nešto naučimo i u budućnosti ne ponavljamo iste pogreške. Ipak, postoje ljudi koji egzistiraju u sadašnjosti, ali u sebi još uvijek žive u prošlosti. U svojim mislima stalno se okreću ili na svoje pogreške ili na stare dobre dane.

Postoji priča o jednome propovjedniku koji je šetao plažom sa svojim unukom u vrijeme zalaska sunca. Od jednom je naišao jedan njegov kolega propovjednik koji se počeo žaliti kako je u prošlosti sve bilo puno bolje, a kako danas sve ide nizbrdo. Te nove generacije ništa ne rade dobro! Toliko se žalio da je počeo stvarati i ne baš priličnu buku. Kada je on otišao unuk se okrenuo svome djedu i rekao: Djede, nadam se da ti nećeš oboljeti od sunčanice poput ovoga gospodina! 3

Nemoguće je ići naprijed ako se konstantno okrećemo nazad. Opterećenost prošlošću može učiniti da izgubimo nadu za sadašnjost i budućnost i jednostavno odustanemo od Božjeg poziva koji on ima za nas! Kršćanski pogled nije u zalazak sunca, već u osvit zore novoga dana koji tek treba doći – dolazak našega Gospodina Isusa Krista kada će sve nejasno postati jasno!

(12/2014, David Kovačević. Fotografija uz dopuštenje Dorote Santo, http://doroteasanto.deviantart.com/)

 

“Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.” (Luka 9,62)