„Ako živimo, Gospodinu živimo – nitko ne živi sebi!“ (Rim 14, 7-9)


Prastaro je filozofsko pitanje: Gdje smo, odakle dolazimo, kamo idemo? Kao vjernici ispovijedamo i vjerujemo da nas je Bog stvorio: u njemu živimo, mičemo se i jesmo (Dj 17,28), Gospodin nas je stvorio za vječno sudjelovanje u Njegovoj slavi. Nažalost, toliko puta nismo toga svjesni, pa živimo na način kao da je sve u dimenziji ovozemaljskog. 

Svi mi, mlađi i stariji, gdje god bili ili odakle dolazili, svjedočimo da život neumitno prolazi, baš kako svjedoči Knjiga Propovjednikova: Čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja, zaključio je mudri Salomon, (Prop 1,21). I Gospodin Isus u jednoj je prispodobi ukazivao na smisao i besmisao životne aktivnosti te govorio bogatašu kojemu je obilno urodila pšenica, a isti odlučio sagraditi nove, veće žitnice, da bi mogao reći sebi: Jedi, pij i uživaj. 

Međutim, Gospodin Isus u toj prispodobi daje zaključak/upit; … još iste noći čuo je taj čovjek Božji glas koji mu je govorio: „Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?“ (Lk 12,20). A onda netko – ne želeći nipošto povrijediti Boga, kaže: “Zašto nas je Bog stvorio, kad nam je život koji puta tako težak?” Sličnu žalopojku čitamo i u Knjizi proroka Jeremije: Jao meni, majko, što si me rodila, da svađam se i prepirem sa svom zemljom. Nikom ne uzajmih, ni od koga zajma ne uzeh, a ipak svi me proklinju (Jer 15,10).

Apostol Pavao daje jednostavan odgovor (Rim 14, 7-9); „Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire“. Evo, to je misterij, to je otajstvo i tajna Božje nakane među ljudima, a očituje se u našem Gospodinu Isusu Kristu. Bog nas je, naime, odlučio spasiti, jer nas ljubi, unatoč našim grijesima i nevjerama. Ta i sami znamo i ljubiti i praštati. Međutim, zašto nas j e Bog odlučio spasiti baš po smrti i uskrsnuću Isusa Krista? On je to mogao učiniti i na drugi način – On je svemoguć!, tko da to razumije? Tko može shvatiti putove ljubavi? Našem je razumu nedokučiva nakana Božjeg spasenjskog djelovanja. Međutim, ono što se razumom ne može shvatiti, može se srcem naslutiti i vjerovati.

Bog Otac naše trpljenje sjedinjuje s Kristovim trpljenjem. Mi smo dionici Kristove patnje i dionici njegova uskrsnuća, mi smo, dakle, dionici i njegova spasenjskog djela. Pavao čak veli vjernicima iz Kolosa – a to valja ispravno shvatiti! – Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu (Kol 1,24).

Pavao dalje jednostavno veli: „Ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo.“ Evo to je ono nedokučivo otajstvo; Što god poduzeo na ovome svijetu, čovjek ne može trajno spasiti svoj život. Čak i kad bismo zamislili društvo u kojem bi svi bili iskreni, dobronamjerni i čestiti, kad bi sve društvene institucije radile isključivo za dobrobit pojedinaca, opet bi bilo i bolesti i tragedija i opet – u konačnici – ne bismo mogli izbjeći smrt. 

Prema tome, nije naše nastojanje – čak i ako smo vjernici! – u tome da se trudimo poboljšati svoj život na ovoj zemlji, pa čak i svoj duhovni život. Naša je jedina nada jednostavno u tome, da budemo u Kristu i s Kristom. Upravo to: biti s Kristom jedini je pravi smisao ljudskoga života, ali i ljudskog postojanja i opstojanja danas i naravno u vječnosti. I – gle!, u Kristu sve dobiva bitno novi smisao. Ako se radujemo mladosti, zdravlju, uspjesima, skladnoj obitelji, radujemo se s Kristom, baš kao što se on veselio i radovao na svadbi u Kani Galilejskoj. 

Ako imamo pouzdanih i dragih prijatelja, veselimo se tome, baš kao što je Gospodinu Isusu bilo veoma ugodno u kući Lazara, Marte i Marije. Ako nas ljudi pohvale i priznaju naš rad, drago nam je, baš kao što je Gospodin sa zahvalnošću i divljenjem primio vjeru onog rimskog satnika koji je ispovijedao: „Gospodine, nisam dostojan…“ 

No, s druge strane, ako trpimo nepravdu, ako nas potvaraju, ako nas pritišće bolest, nemoć, oskudica, onda trpimo s Gospodinom Isusom, koji je još kao maleno dijete morao bježati u Egipat. Rugali su mu se da je izjelica i pijanica, da liječi pomoću zlog duha. Ako trpimo, trpimo s Kristom kojega su napustili njegovi najbliži suradnici, kojega se odrekao vlastiti narod, koji je bio mučen i koji je na križu umro kao zločinac. 

I sada dolazi ono ključno! Krist je uskrsnuo i time pokazao da njegove patnje nisu bile ni konačne ni uzaludne. On je bio poslušan do smrti na Križu, pa ga je onda Otac nebeski postavio iznad svakog stvorenja, da se pred Njim prigne svako koljeno. Prema tome; trpjeti s Kristom znači i s njime uskrsnuti! Tko trpi s Kristom, njegove nevolje nisu uzaludne. Tako mi: radovali se ili trpjeli u ovome životu, bitno je da smo u Kristu i s Kristom. Amen!

Pobijeđena patnja – Na svijetu je previše patnje. Milijuni ljudi i ovoga časa trpe od neizlječivih bolesti, od gladi, od trajnog ponižavanja, bez nade da će dočekati bolje sutra. Čovjek koji je prihvatio Isusovo čovjekoljublje kao odrednicu života, brzo uviđa da se guši u moru patnje, mržnje, nadmetanja, izrabljivanja. Zašto je onda Isus umro i uskrsnuo – smrću pobijedio smrt ako su sile smrti i danas jače od sila života, ako je mržnja i danas uspješnija od ljubavi? Pitanje je nezaobilazno. Zar je utjeha vjerovati, premda ne znamo odgovora? Odbaciti Krista znači pomiriti se s time da odgovora nema. Prihvatiti Ga znači s njim trpjeti, makar se rješenje ne nazire. 

Apostol Pavao u Poslanici Kološanima (Kol 1,24-2,8) piše: “Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim”. Tako upozorava da se Isusova muka događa u svakom patniku. Svojom mukom On nije ljudsku muku dokinuo, nego se poistovjetio sa svakim koji trpi. Gdjegod i kako god čovjek trpi s Njim i u Njemu trpi Bogočovjek. To se očito nije dogodilo samo na Golgoti, nego se događa u svako doba i na svakom mjestu do kraja povijesti. S tom nadom svaka ljudska patnja postaje patnja Bogočovjeka. I svakoj je ljudskoj smrti zajamčeno uskrsnuće. Bez toga događanja tijekom cijele povijesti ta bi povijest unaprijed bila promašena. Sile zla bi nadjačale, smrt bi imala posljednju riječ. 

Ali kako tu kršćansku nadu ponuditi onima koji nemaju vjere? Ne uvjeravanjem, nego sudioništvom u patnji. I čovjek bez vjere u Boga može svoju patnju preobraziti ako trpi iz ljubavi za druge, odnosno ako je s drugima u patnji solidaran. Ili ako trpi makar iz ljubavi prema životu koji je vrjedniji od smrti i onda kad joj se ne može ukloniti. Iz navedenih Pavlovih riječi proizlazi da je moguće radovati se i u patnji – ne kao da bi se u njoj mazohistički uživalo, nego što tako drugima pomažemo da izdrže, da unatoč svemu mogu iz iskustva povjerovati da vrijedi živjeti, da ljubav ne može biti promašaj. Ta preobrazba patnje koja ispunja povijest i svaki pojedini život, pravi je učinak Isusove žrtve, glavna njegova poruka. 

(autor, Živko Kustić)

 Obrada I.K. 03/2021