Promišljanje: Crkva koja se stalno obnavlja


Pojam reformacije obično se odnosi na period od 1517. kada je Martin Luther postavio 95 teza na vrata Crkve u Witenbergu. Teze su za cilj imale obnovu kršćanske Crkve koja je zapala u veliku duhovnu i moralnu krizu. Na samome početku valja napomenuti kako težnju za kontinuiranim obnavljanjem Crkve možemo pratiti gotovo od samih početaka kršćanstva.1 Takve su se težnje primjerice očitovale u pokretima Valdežana (Petar Valdes 1140. – 1217.), Lolarda (John Wycliffe 1320. – 1384.) i Husita (Jan Hus 1369. – 1415.), kao i kod Ilirika, hrvatskih glagoljaša i slavenskih crkava. (Mijo Mirković, 65, u Matija Vlačić Ilirik, Katalog svjedoka istine)

U 16. stoljeću postojali su specifični uvjeti koji su doprinijeli razvoju reformacije u snažan pokret. Doprinos su dale renesansa i humanizam, posebno svojim naglaskom povratku na djela klasične antičke književnosti i izučavanjem klasičnih jezika, primjerice grčkog i latinskog. Važnu ulogu u širenju reformacijskih ideja imao je i izum tiskarskog stroja. S druge strane jačale su težnje nacionalnih država prema većoj samostalnosti kritizirajući odljev novca u Vatikan. U vjerskom i duhovnom smislu bila je sve očitija poroznost duhovnog života, čemu je prednjačila crkvena hijerarhija. Crkveni položaji stjecali su se kupovinom i rodbinskim vezama. Posebno breme za vjernike bile su „indulgencije“ ili prodaje oprosta grijeha za novac. Johann Tetzel, dominikanski svećenik, bio je gorljivi propovjednik „indulgencija“, čak je sastavio i katalog po cijenama za određene grijehe. Gradnja Bazilike svetog Petra u Rimu bila je financirana novcem skupljenim od prodaje „indulgencija“.2

Težnja reformatora je bila reformirati ili obnoviti postojeću Crkvu. Radi se o slici stare kuće koju ne želimo srušiti, već obnoviti. To je bila ideja reformatora. Ne ukinuti postojeću Crkvu, već je obnoviti vraćajući je na njezine izvore. Kada obnavljamo kuću posežemo za originalnim nacrtima. Reformacija je imala namjeru obnoviti Crkvu tako što će posegnuti za originalnim nacrtima, odnosno učenjima Isusa Krista, koja se naj-izvornije nalaze u Bibliji. Neke tradicije govore o čuvanju apostolske tradicije. Upravo je Biblija izvor apostolske tradicije, jer se radi o spisima koji dolaze direktno od apostola i na taj su način izvorno svjedočanstvo Isusovog učenja. Radi se o slici rijeke. Rijeka je najčišća na svojem izvoru. Kako putuje prema ušću sve je zagađenija.

Vjerujem da bi svaka iskrena zajednica i danas mogla reći kako je u potrebi za reformacijom ili obnovom. Jedno od načela reformacije jest da se Crkva uvijek iznova treba reformirati ili obnavljati. Reformatori su držali kako je Crkva postala korumpirana, tako da je bila potrebna promjena. No, ne radi se o promjeni u cilju stvaranja nečega novog, već u interesu očuvanja i restauracije autentične vjere i života Crkve prema Riječi Božjoj. Kulturna pretpostavka reformatora je bila: što starije to bolje. To je čudno našim modernim ušima. Mi ne dijelimo tu pretpostavku. Ako ništa, uvijek pozdravljamo ono što je novo i “inovativno”.

Glavna optužba rimokatoličkih crkvenih vlasti bila je kako reformatori uvode inovacije. Jean Calvin je odgovorio na to u svojoj raspravi “Nužnost reforme Crkve”. Ukazao je kako su bili optuženi jer su se usudili predložiti bilo kakve reforme Crkve. On potom tvrdi kako se ne radi o “inovacijama”, već obnovi Crkve prema njezinoj istinskoj naravi, te da upravo reformatori nastoje pročistiti Crkvu od “inovacija” koje su se nakupljale u crkvi kroz stoljeća nepažnje prema Svetom Pismu i teološkoj popustljivosti. 3

Reformaciji možemo pristupiti iz više uglova. Možemo se baviti povijesnim pregledom razdoblja reformacije. Možemo promatrati glavne aktere reformacije kao što su: Martin Luther, Urlich Zwingli, Jean Calvin, Thomas Muntzer, Conrad Crebel, Felix Manz i Georg Blaurock. Možemo ući u teologiju reformacije kroz glavna pitanja koja je reformacija postavila i dala odgovore na njih: Kako se čovjek može spasiti? Gdje leži religijski autoritet? Što je to Crkva? Kako izgleda kršćanski život?4 Možemo proučavati reformacijska načela: Sola scriptura (samo Pismo), Sola fide (samo vjera), Sola gratia (samo milost), Solus Christus (samo Krist) i Soli Deo gloria (samo Bogu slava).

U ovome članku, s obzirom na prostor, osvrnut ćemo se značajnije na reformacijsko načelo „Sola gratia“ i to analizirajući biblijski tekst iz poslanice Rimljanima 3,9-26 koji je posebno inspirirao Martina Luthera u njegovom pitanju „Kako čovjek može biti pravedan pred Bogom“?5 Načelo „Sola gratia“ govori o svemu onome što je Bog po svojoj milosti očitovanoj u Isusu Kristu učinio kako bi mu grešni čovjek mogao pristupiti u vjeri te besplatno primiti dar opravdanja i spasenja.

Biblijski tekst iz Rimljanima poslanice pred nas stavlja pokušaje grešnog čovjeka koji se razno raznim načinima želi naći pravednim pred Bogom. Rim 3,9 počinje sa klasičnim ljudskim pitanjem: tko od nas ima prednost? Ljudi se vole uspoređivati jedan s drugim. Te usporedbe mogu biti po različitim osnovama. Primjerice prema statusu: tko ima bolji posao ili tko ima više novca, tko ima bolju kuću, auto, odjeću, ženu, djecu, obitelj; prema ljepoti: tko je ljepši, zgodniji, tko ima bolje zdravlje, tko je pametniji, tko ima bolje obrazovanje, tko je sposobniji, tko je bolji u nogometu, košarci, rukometu, tko ima veću i ljepšu zemlju, čija je nacija bolja, sposobnija itd. Krajnji cilj takvih usporedbi je utvrditi tko je bolji, a tko lošiji.

Slično uspoređivanje imamo i na području duhovnosti. Ljudi pokušavaju dokazati jedan drugome tko je moralno bolji, tko je u svome životu učinio više dobrih djela, a tko je učinio manje loših. Ipak, u svojoj osnovi takvo uspoređivanje nema temelja. Zašto? Zato što se uspoređujemo s krivim osobama. Dokle god se uspoređujemo jedan s drugim možemo ustanoviti kako je netko u nečemu bolji, a drugi u nečemu lošiji.

Onaj s kim se trebamo usporediti je čovjek Isus Krist. Kada pogledamo Isusov život, ovdje na zemlji, kao čovjeka, u našoj usporedbi sve se mijenja. Utvrđujemo kako su ustvari naši standardi maleni, a njegovi jako veliki. Svoju moralnost i dobra djela po niti jednoj osnovi ne možemo usporediti sa Isusovom moralnošću i njegovim dobrim djelima. Na primjer, možda će netko reći: ja nisam nikoga prevario, nikada nisam prevario svoju ženu ili muža. Ali Isus kaže: tko god je sa požudom pogledao ženu, ili obrnuto muškarca, već je sagriješio. Ovdje vidimo kako Isus postavlja daleko veće standarde od naših. Kada sebe usporedimo s Isusom svi mi skupa spadamo u jednu jedinu kategoriju, bez razlike, svi smo mi grešnici u očajnoj potrebi za Božjom milošću i oproštenjem.

Kako bi bolje razumjeli stanje u kojem se nalazimo ispričat ću jednu istinitu priču. Imao sam priliku slušati zanimljiv razgovor jednog bračnog para koji je u prosjeku imao sedamdesetak godina. Supruga je bila vrlo bolesna, a suprug zdrav i vitalan. Suprug je znao zadirkivati ženu ovim riječima: Ti ćeš brzo umrijeti, a ja ću živjeti 120 godina. Supruga se nasmije i odgovori mužu: dobro, ti ćeš živjeti 120 godina i gdje ćeš onda? Nakon 120 godina svejedno ćeš umrijeti. Poanta je u ovom: dok gledamo jedan u drugoga i prosuđujemo naš moralni život možemo reći: ova osoba je moralno vitalnija, a ova baš i nije. Ali uspoređujući se sa Isusom: svi smo mi grešnici koji su u očajnoj potrebi za Božjom milošću. Bez Isusa svi mi imamo isti završetak, bez obzira koliko naš život trajao, a to je smrt.

Pavao govori o ovom problemu dok piše crkvi u Rimu: pred Bogom su svi jednaki, bili oni Židovi ili ne Židovi. Naime u Antičko vrijeme Židovi bi sebe uspoređivali s drugim narodima tvrdeći kako su moralno superiorniji jer izvršavaju sve što Božji zakon kaže, drugim riječima puni su dobrih djela, dok s druge strane ne židovski narodi ne poznaju Božji zakon, ne žele ga poznavati i u centar svog života stavljaju druge stvari ili idole i čine razno razne izopačene stvari. Pavao kaže kako im se ne vrijedi uspoređivati. Pred Bogom svi imaju isti status: svi su grešnici u potrebi za Božjom milošću.

U 3,10-18 Pavao potvrđuje svoju tezu kako su svi ljudi zaraženi tom malignom bolesti koja se zove grijeh. Razlika je u tome što se ona kod svakoga manifestira na drugačiji način. Netko će reći ja u životu nisam učinio ništa posebno loše, ali ljudi ne razumiju da grijeh nije samo kada činimo loše stvari, već je grijeh i onda kada ne činimo ono što je dobro. Možda nisi učinio ništa posebno loše, ali što si posebno dobro učinio u svome životu? Postoje ljudi koji su u svome životu marljivo radili, razvili neke poslove, osnovali tvrtke, i obogatili se svojim radom. Možda će reći kako u životu nisu uradili ništa posebno loše. Ipak, neki od njih nikada se nisu potrudili zauzeti se za siromašne ljude oko sebe. Nikada se nisu potrudili zauzeti aktivno za prava onih koji su na rubu društva. Treba ovdje napomenuti kako i sam aktivizam može postati idolatrija. Primjerice, često je naš aktivizam i zauzimanje za dobro jednih, na štetu drugih; neki se ljudi više zauzimaju za prava životinja nego li se zauzimaju za prava ljudi. Aktivizam postaje idolatrija onda kada pokušavamo izgraditi bolji svijet u svome nestrpljenju isključujući Boga i njegovu inicijativu. Netko bi mogao reći: ja nisam vjernik, ali vjerujem da nekakva sila postoji i nastojim činiti dobro. Ipak, ne petljam se previše u religiju. No i u tome leži problem jer smo uložili jako malo truda u svome životu da budemo s Bogom i više ga upoznamo. Drugim riječima grijeh je i sama naša nezainteresiranost. Ni jedan od nas nije pravedan. To je kao da smo na sudskom procesu i svi dokazi ukazuju na našu krivnju.

U 3,19-20 Pavao kaže kako zakon služi kao ogledalo za nas. Ako ćemo biti iskreni nema ni jednog od nas koji nikada nije prekršio ni jednu od Božjih zapovijedi. Stvarnost je da smo prekršili puno više. Kada građanin jedne države prekrši njezin zakon mora platiti kaznu, bez obzira o kojem se zakonu radi. Što se događa kada smo krivi pred Bogom?

Pred nama se otvara pitanje: kako se grešni čovjek može naći pravednim pred Bogom? Vidjeli smo kako nas pravednim neće učiniti to što nismo učinili nešto posebno loše, niti to kada smo učinili nešto dobro. Loše stvari bolje je i ne spominjati. Kada Bogu pokušavamo pristupiti u svojoj pravednosti, pristupamo mu u ponosu i na taj način poričemo svoju potrebu za Bogom i drugim ljudima. Ponos je temeljni grijeh koji nas povlači u vrtlog zla iz kojeg sami ne možemo izići. Stalno se vrtimo u krug.

U 3,21-22 Pavao konačno daje odgovor. Čovjek u svojoj mudrosti, moralnosti, pa čak i u aktivizmu, nije uspio doći Bogu niti ispuniti njegove standarde. Bog je sada izvan ljudskih pokušaja, izvan pravednosti koja bi došla po zakonu, otvorio put po kojemu je moguće doći Bogu. To je put: „po vjeri Isusa Krista“. Što to znači? Sve ono što nismo mogli učiniti mi, sve standarde koje nismo mogli ispuniti mi, ispunio je Isus Krist.

Na koji je način Isus ispunio Božje standarde? Glavni ljudski problem je ponos ili odbacivanje potrebe za Bogom i drugim ljudima. Isus je ispunio te standarde tako što je živio pravedan život u svome odnosu prema nebeskom Ocu i drugim ljudima oko sebe. Svoju predanost Očevoj volji i drugima Isus je pokazao do kraja i to do smrti na križu. Ključno je razumjeti: Isus je živio požrtvovani život za druge, za mene i tebe. To znači da je i njegova smrt na križu bila za druge. Isus nije umro zato što je morao umrijeti, već zato što je na križu umro umjesto nas, zbog naših grijeha. Ono što se na križu dogodilo mogli bismo predočiti slijedećom slikom: mi smo bili u sudnici gdje su svi dokazi govorili u prilog naše krivnje. U trenutku kada nam je trebalo dosuditi pravednu kaznu, u sudnicu ulazi naš brat Isus i plaća otkupninu za nas. Naravno otkupnina koju je Isus platio nije bio novac, već njegov život. Budući je Isus dao svoj život za nas, mi više ne moramo umrijeti zbog naših grijeha, već možemo živjeti u pravednosti pred Bogom.

Kako nam se onda pripisuje Isusova pravednost? Ne zakonom djela, već zakonom vjere o kojoj Pavao govori. Pred Bogom su opravdani svi oni koji vjeruju Isusu i svemu onome što je Isus po svome požrtvovanom životu učinio za nas. Kada svoj život vjerom stavljamo u Isusove ruke, onda Bog više ne gleda našu nepravednost, već u nama prepoznaje Isusovu pravednost. Božja pravednost se otkrila po vjernosti Isusa Krista i otvorena je svima koji će njemu pristupiti u vjeri ili povjerenju.

Pred nama ostaje odluka. Ostaju dva puta. Kako ćemo pristupiti Bogu? 1. U svome ponosu? Po našim pravednim djelima? Po našoj mudrosti, moralnosti, aktivizmu? Hoćemo li Bogu reći da smo mi dobri ljudi i da nas on zbog toga mora prihvatiti u svoje kraljevstvo i život vječni? 2. Ili ćemo Bogu pristupiti u povjerenju kao našemu Ocu koji je po Isusu Kristu, svome Sinu, učinio sve ono što mi sami nismo mogli učiniti, i na taj način nas po svojoj milosti, po križu, učinio pravednima i dao nam mogućnost da u punoj slobodi živimo onaj isti život požrtvovanosti za druge ljude oko sebe kao što ga je i Isus živio.

Kako bi bolje razumjeli koncept Isusa kao žrtve za naše grijehe trebamo poznavati starozavjetni koncept žrtve. Opis ovog koncepta nalazimo u knjizi Levitskog zakonika 16. poglavlju.6 Zbog grijeha stajala je prepreka u zajedništvu između svetog Boga i grešnih ljudi. Ovdje pomaže slika sunca. Bez sunca nema života na zemlji, ali suncu ne možemo pristupiti kada i kako mi želimo. Slično je i u našem pristupu Bogu. Samo jednom u godini svećenik bi mogao ući u najsvetije mjesto hrama i to jedino noseći krv životinje. Ta životinja, jarac, simbolizirala je otkup za grijehe. Svećenik bi njegovom krvlju poškropio kovčeg od saveza koji je prebivao u tome najsvetijem mjestu predstavljajući samu Božju prisutnost. Ona bi se u Starom zavjetu manifestirala u obliku oblaka. Tim činom otvorio bi se put zajedništvu Boga i čovjeka. Svećenici bi to morali raditi svake godine iznova kako bi grijesi naroda bili oprošteni i kako bi imali zajedništvo sa Bogom. Vani izvan hrama, pred okupljenim narodom, svećenik bi stavio ruku na glavu jarca i molio za grijehe naroda. Taj bi se postupak morao ponavljati svake godine, na Dan pomirenja.

Pavao kaže kako je ponavljanju žrtve došao kraj. Ona je samo bila slika Isusa – janjeta, čija je krv prolivena na križu kako bi u njemu grešni ljudi i sveti Bog ponovo mogli imati zajedništvo. Sada svi ljudi mogu doći Bogu po Isusu, tako da svoje pouzdanje vjerom stave u djelo koje je on učinio na križu. O tome čitamo u Efežanima 2,8-10 „Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo. “ Na taj način čovjek postaje pravedan pred Bogom, primajući Božji milosni dar spasenja po Isusu Kristu kao svoj dar po vjeri. Taj dar je sada kapital iz kojega čovjek može živjeti posvećen život.

Pred nama je izbor: hoćemo li Bogu dolaziti sa stavom kako smo u osnovi dobri ljudi? Hoćemo li pred njega donositi svoja dobra djela, u nadi kako ćemo postići milost? Hoćemo li mu pristupiti kao direktoru firme podnoseći izvještaj sa popisom naših uspjeha? Zašto mu ne bismo pristupili u povjerenju, kao što dijete pristupa svojim roditeljima? Zašto mu ne bismo pristupili vjerom, i to vjerom utemeljenom u istini Božje Riječi kako je ono što je Isus učinio na križu dovoljno za nas? Zašto od danas ne bismo živjeli život oslobođen tereta krivnje, i nastojanja da odobrovoljimo gnjevnoga Boga? Možemo živjeti život slobode znajući da su naši grijesi po Isusu oprošteni. Od toga trenutka možemo živjeti život zahvalnosti, činiti dobra djela ne zato što moramo, već iz zahvalnosti zbog onoga što je Bog učinio za nas.

Crkva koja se stalno obnavlja uvijek iznova treba usklađivati svoje propovijedanje sa evanđeljem Božje milosti.

mr. sc. David Kovačević, đakon

 1. Usp. E.H. Broadbent, Jedna povijest Crkve (Zagreb: Kristova crkva Betanija, 1989).
2.Usp. Jasmin Milić, Povijest reformirane Crkve u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na reformiranu župu Tordinci (Osijek: Visoko evanđeosko teološko učilište, 2014), 25
3 Usp. Jean Calvin: The Necessity of Reforming the Church (on line), Dostupno na https://www.monergism.com/thethreshold/sdg/calvin_necessityreform.html , Pristupljeno 28. veljače 2017.

4 Bruce L. Shelley, Church History in Plain Language (Dallas: Word Publishing, 1995), 237.

5 Paul Athaus, The Theology of Martin Luther (Philadelphia: Fortress Press, 1966), 227.

6 Leander E. Keck ur., The New Interpreters’s Bible (Nashville: Abingdon Press, 2002), 474.