Pozvani naviještati silna djela Božja


mr.sc. David Kovačević, predavač pri Visokom evanđeoskom teološkom učilištu u Osijeku

Naviještati silna djela Božja kao rezultat razumijevanja vlastitog identiteta bez ugroze drugoga i drugačijega

SAŽETAK

Cilj ovoga rada je ukazati na specifičnu izvorišnu točku kršćanskog identiteta po kojoj je moguće autentično naviještati silna djela Božja. Ona je u osobi Isusa Krista koji kao pravi čovjek živi život za druge. Upravo ta stvarnost odnosa „ja i ti“ treba biti ishodište kršćanskoga identiteta i odnosa prema drugima i drugačijima.

Kršćanski je identitet danas u krizi jer se kršćanske zajednice uglavnom postavljaju obrambeno prema izazovima suvremenog svijeta i na taj način gase prirodnu otvorenost Kristovog evanđelja prema obremenjenom svijetu.

U ovome radu autor nastoji oslikati paradigmu prvotne kršćanske zajednice kako je ona predstavljena u knjizi Djela apostolskih 2,1-13. U tome biblijskom tekstu prvotna kršćanska zajednica svoje djelovanje prema drugima postavlja na temelju svojega identiteta koji je proizlazio iz njihovog odnosa sa živim Isusom Kristom. To je vidljivo u sljedećim karakteristikama prvotne kršćanske zajednice: Ona prije svega čeka na snagu odozgor – Duha Svetoga; shvaćanje potrebe za tom snagom je ujedinjuje – ona je okupljena zajedno; na nju biva izlivena očekivana snaga Duha Svetoga po kojoj je ona opremljena za službu naviještanja; tako opremljena služi drugima i drugačijima – svim narodima pod nebom; otvorena je za specifične identitete drugih – no u toj otvorenosti ona ne gubi svoj identitet; ona nije zaokupljena sobom nego navještajem o Bogu; i na kraju govor o Bogu ostaje poziv ponuđen svima, bez prisile.

Ključne riječi: Identitet, drugi i drugačiji, Isus Krist, Pedesetnica, Duh Sveti, naviještaj, kršćanska zajednica

KRŠĆANSKI IDENTITET: OD KRISTA I ZA KRISTA

U kontekstu kršćanskoga govora o Bogu ili onome koji poziva naviještati, nemoguće je govoriti o tome pozivu bez Isusa Krista: Kršćanski identitet proizlazi od Krista i on se živi za Krista. On je izvor i uzor kršćanske egzistencije. Dobro je primijetiti kako kontekst odlomka u kojemu se nalazi motivacijski redak iz 1. Pet. 2,9 o tome govori na slijedeći način:

„Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen,  pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu.

Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti.“ (1. Pet. 2,4-6 ili Izaija 28,16)

Doktor Nikola Vranješ, svećenik Riječke nadbiskupije, u svome članku Identitet postmodernog čovjeka u europskom kontekstu i kršćanski identitet danas, naglašava kako kršćanski identitet proizlazi iz odnosa s Isusom Kristom. Krist je izvorište kršćanskog identiteta, a čovjek ga prima kao dar. Susret s Isusom Kristom utječe na totalnost života ljudske osobe.1

Kako govoriti o Kristu kao ugaonom kamenu, izvorištu kršćanskog identiteta? Svrha Njegovog dolaska na svijet bila je za druge. On je živio život za druge posebice za one u najvećoj potrebi: za siromašne, zarobljene, potlačene, ljude u tami i općenito opterećene raznim bremenima života (Luka 4,18-19 ili Izaija 61,1-2). Na kraju, umro je poradi drugih. Kršćanska vjeroispovijest kaže kako On i danas živi zastupajući druge (1. Iv. 2,1). Valja nam zaključiti kako je u svojoj naravi Krist čovjek koji život živi za druge.

U ISUSU KRISTU CRKVA IMA PRIMJER ČOVJEKA KOJI ŽIVI ZA DRUGE

1949. godine na susretu međunarodne razine u Ženevi, Karl Barth bio je pozvan progovoriti o pitanju novog humanizma iz kršćanske perspektive i suvremenosti kršćanske poruke po tome pitanju. Naglasio je svoju začuđenost pozivom od strane sekularnih stručnjaka da kao teolog iz kršćanske perspektive progovoriti o čovjeku u modernom dobu – dobu koje sa nepovjerenjem pristupa kršćanskoj teologiji i pitanjima o Bogu. U svome izlaganju Barth je naglasio kako je iz kršćanske perspektive o čovjeku moguće govoriti tek iz perspektive Božjeg humanizma i to s obzirom na specifičnu povijesnu točku: Život Isusa Krista!2

Čovjeka se iz kršćanske perspektive može razumjeti iz perspektive utjelovljene Riječi, gdje je Bog u Isusu Kristu postao čovjek. Tako u zrcalu Isusa Krista čovjek može promatrati svoj istinski identitet jer gleda u onoga na čiju je sliku stvoren.3

U Isusu Kristu vidimo pravog čovjeka koji svoj život živi za drugog čovjeka u odnosu „ja i ti“. Bez toga odnosa nema čovjeka. Ovo proizlazi iz činjenice da je Isus čovjek za druge. Kršćanin ne može promatrati Boga, čovjeka, međusobni odnos Boga i čovjeka, međusobni odnos čovjeka i čovjeka, bez pogleda u Isusa Krista.4

Ovakav kršćanski humanizam; ili Božji humanizam; treba postaviti prema individualističkim i kolektivističkim humanizmima. Božji humanizam proširuje vidike individualizma, jer pojedinca postavlja u suodnos s drugim pojedincem. Također, on proširuje i vidike kolektivizma, jer ukazuje na zajednicu koja je odgovorna prema svim pojedinim građanima, uključujući slobodu i odgovornosti svakoga od njih. Ovakav humanizam „štiti svezu, nasuprot Nietzscheu, i slobodu nasuprot Marxu.“ Tako Barth vidi istinsku bit čovjeka kao kontinuirani prosvjed protiv nepravde i čovjeka kao slobodnu individuu u suodnosu i odgovornosti prema drugome i drugačijem, kako Bogu, tako i čovjeku.5

KRIZA KRŠĆANSKOG IDENTITETA

Crpeći svoj identitet iz Krista, Božji narod u cjelini ili kršćanin pojedinačno, treba po svojoj naravi biti narod za druge, odnosno čovjek za druge. Što to znači? Jeli narod Božji danas vjeran svome identitetu i naravi? Vranješ o kršćanskom identitetu u našem vremenu, i to kako u širem Europskom kontekstu tako i u domaćem Hrvatskom, govori kao o „identitetu u krizi“.6

Civilizacija u kojoj živimo, civilizacija tehnoloških dostignuća, globalizacije i pluralizma, umorna je od religije, ali ne zato jer je umorena pričom o Bogu, već zato što je umorena načinom života i ne slaganjem onih koji kažu kako u Boga vjeruju! Između ostalog, umorena je i pričom o kršćanstvu.

Postoji priča o rabinu koji je gledao djecu kako igraju igru skrivača. Gledajući djecu kako se igraju rabin je počeo plakati. Djeca koja su se igrala prišla su mu i upitala ga: Zašto plačete? Rabin je odgovorio: „Plačem zato jer se i Bog skrio, ali nema nikoga tko bi ga tražio!“7

Dekret o ekumenizmu – „Unitatis Redintegratio“ – II. Vatikanskog sabora u prvom odjeljku ističe: „Ta razdijeljenost, dakako, otvoreno proturječi Kristovoj volji, na sablazan je svijetu i nanosi štetu najsvetijoj stvari: naviještanju evanđelja svemu stvorenju.8 Drugim riječima nanosi štetu „Naviještanju silnih djela Božjih!“

Protestantske su zajednice vrlo rano uočile problem razdijeljenosti među kršćanima kao uteg koji obremenjuje naviještanje evanđelja svijetu. Aktivno zauzimanje oko jedinstva kršćana među crkvama reformacijske baštine bilježimo još 1910. godine kada se o tome problemu govorilo na međunarodnoj misijskoj konferenciji u Edinburghu.9

1974. godine u Lausanneu održana je važna konferencija na kojoj su uloženi značajni napori evanđeoskih crkava prema snažnijem jedinstvu. Zaključeno je kako je jedinstvo dar Božji po Svetome Duhu, a moguće je zbog Kristove otkupljujuće žrtve na križu. Vidljivo jedinstvo Crkve je važno zbog svjedočanstva svijetu. Kako djelovati u službi pomirenja, ako Crkve među sobom nisu izmirene?10

Upravo zato jer je narod Božji danas zanemario svoj istinski identitet, govor o Bogu, svijet oko njega ne traži odgovor u Bogu!

Kako je vidljiva kriza kršćanskog identiteta u Hrvatskom kontekstu? Kako se hrvatsko društvo odnosi prema drugačijima? Jedan od svježijih primjera je izbjeglička kriza u kojoj su se zbog rata u Siriji, Iraku i Afganistanu više milijuna ljudi odlučili sigurniji i bolji život potražiti u Europi. Ova kriza eskalirala je u 2015. godini kada su na stotine tisuća ljudi prošli i kroz Hrvatsku. Reakcije su bile izmiješane: od nervoze, straha, prijetnje i poziva na podizanje žice; do raširenih ruku, suosjećanja i gradnje izbjegličkih tranzitnih centara u Opatovcu i Slavonskom brodu. Vidljiva je velika podijeljenost hrvatskog društva po pitanju drugih i drugačijih.

Nažalost veliki broj građana je reagirao sa skepsom kao da do sada nije imao iskustvo suživota sa drugima i drugačijima. Mnogi su se uplašili i pripadnosti velikoga broja izbjeglica islamskoj vjeroispovijesti kao da u Hrvatskoj već nemamo sugrađane islamske vjeroispovijesti, ali i drugih konfesija kao što je pravoslavna crkva, židovska zajednica, pa i različite crkve reformacijske baštine.

Na koji način se kršćanin treba postaviti prema drugima i drugačijima oko sebe? Jesu li oni za njega prijetnja ili mogućnost da potvrdi svoj vlastiti identitet navješćujući silna djela Božja?

KRŠĆANSKI IDENTITET UNUTAR IZAZOVA DEMOKRACIJE I PLURALIZMA

Uvaženi autor Frano Prcela, u svome članku Polog katoličkoga u hrvatskom identitetu, iznosi neke od problema s kojima se religija susreće u društvu u Hrvatskoj. Hrvatsko društvo je još uvijek tranzicijsko. Religija se u nas ne snalazi dobro u procesima kao što su demokracija i pluralizam.11

Religija svoju energiju uglavnom troši na pozicioniranje u društvu, ne stavljajući tako pravi naglasak na odgoj i edukaciju svojih vjernika.12

Uzrok toga je nerazumijevanje demokratskih i pluralističkih procesa koji su prilika slobodnog govora za svakoga pojedinca. Takav govor nije prijetnja, već prilika za afirmaciju religije koja treba promicati kulturu slobodnog dijaloga. Ona ne treba nositi breme pozicioniranja, već kroz svjedočanstvo svojih vjernika u javnom životu može graditi autoritet u društvu.13

Također doktor Tonči Matulić, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, u svome članku Identitet i hrvatski identitet kao metafizičko-antropološki problem, uočava važnost izgradnje vjernika laika koji će autentično živjeti vjeru u demokratskom i pluralističkom kontekstu.

Naše doba, Matulić naziva, doba autentičnosti! Emancipacija pojedinca je prilika za izgradnju novoga gledanja na obranu identiteta, tako što će se ta obrana odmaknuti od tradicionalnih autoriteta, institucija i dati je pojedincu.14 Na taj način Matulić raspravu o identitetu vidi kao raspravu o identitetu u odnosu jedinstva i mnoštva u mijenama povijesnih okolnosti.15

PRIMJER ZAJEDNICE PRVIH KRŠĆANA S OBZIROM NA DJELA APOSTOLSKA 2,1-13

Pluralistički kontekst ne bi trebao biti stran za Crkvu jer je zajednica prvih kršćana upravo ponikla u sličnom kontekstu. Uzmimo u obzir židovsko izvorište Crkve, širenje po helenističkom i rimskom svijetu, uspostavu crkve u jugoistočnoj Indiji, u Etiopiji, itd.16

Spomenuvši kontekst zajednice prvih kršćana ili prvoga stoljeća htio bih spomenuti i kratko analizirati novozavjetni primjer koji svjedoči o autentičnom životu i djelovanju zajednice prvih kršćana i to upravo u kontekstu naviještanja silnih Božjih djela. Razmišljajući o motivaciji molitvene osmine za 2016. godinu: „Pozvani naviještati silna djela Božja“ s obzirom na 1. Pet. 2,9; poveznicu možemo naći u tekstu iz knjige Djela apostolskih 2,1-13 zajedno sa bližim kontekstom ovoga odlomka. Ovaj primjer prikazat će način na koji su prvi kršćani svoje djelovanje prema drugima gradili na temelju svojega identiteta koji je proizlazio iz njihovog odnosa sa živim Isusom Kristom.

Prije svega valja reći kako se knjiga Djela apostolskih ne donosi na nekakvu novu priču koja bi bila drugačija od priče koja je započela s Isusom. Sve što nalazimo u knjizi Djela apostolskih je u stvarnosti nastavak onoga što je Isus započeo. Crkva ne radi nešto drugo od onoga što je Isus činio. Ako je Isus bio čovjek za druge, tako i Crkva treba biti zajednica za druge!17 Božja snaga očitovana po Uskrsnuću i Isusovom uzašašću, izlivena je na Božji narod na pentekost.18 Ista snaga po kojoj je Isus začet, po kojoj je živio, po kojoj je uskrsnuo i otišao Ocu, izlivena je na Crkvu.

Ono što je značajno uočiti, priča koju je započeo Isus, Crkva u Djelima apostolskim nastavila, nije se završila niti zadnjom stranicom Djela apostolskih. Ona se nastavlja danas po onima koji nastavljaju živjeti poput Isusa i izvršavati njegove zapovijedi.

Zajednica onih koji čekaju na Boga (Djela 1,4)

Prethodno gore navedenom odlomku čitamo o Kristovim učenicima koji u Jeruzalemu čekaju na „obećanje Očevo“, izlijevanje Duha Svetoga, kako ih je Isus uputio nakon svoga uskrsnuća: „I dok je jednom s njima blagovao, zapovijedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje Očevo!“ (Djela 1,4)

Zajednica prvih Kristovih učenika tako je najprije „zajednica onih koji čekaju.“ Ne, ne radi se tu o ljudima koji sjede u udobnom uredu i dane provode razmišljajući i pišući projekte o tome „kako najbolje u našem suvremenom kontekstu naviještati djela Božja?“ Ideja „čekanja“ nije baš popularna u našem suvremenom društvu. Mi bismo radije požurivali jedni druge da što prije krenemo na posao, jer „reforme koje treba provesti ne mogu više čekati!“

Pravo je pitanje što oni čekaju? Zajednica prvih Kristovih učenika bila je okupljena očekujući primiti snagu bez koje ni u kojem slučaju ne mogu izvršiti svoje poslanje! Radi se o „obećanju Očevu!“ Radi se o Duhu Svetome, Životvorcu, onome koji je još u knjizi Postanka 1,2 lebdio nad vodama kako bi iz kaosa dozvao stvari u red. To je njegov zadatak i danas.

I naše je društvo u velikom kaosu. Božji narod pozvan je biti svijetlo koje svijetli u tami (1 Pet. 2,9). Svijetliti može jedino ispunjen „obećanjem Očevim.“

Obećanje Duha koje su čekali stiže o čemu čitamo u Djelima 2,1-13:

Kad je napokon došao dan Pedesetnice,

svi su bili zajedno na istome mjestu.

2I eto iznenada šuma s neba,

kao kad se digne silan vjetar.

Ispuni svu kuću u kojoj su bili.

3I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici

te siđe po jedan na svakoga od njih.

4Svi se napuniše Duha Svetoga

i počeše govoriti drugim jezicima,

kako im već Duh davaše zboriti.

5A u Jeruzalemu su boravili Židovi,

ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom.

6Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo

i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom.

7Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći:

“Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci?

8Pa kako to da ih svatko od nas čuje

na svojem materinjem jeziku?

9Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije,

Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, 10Frigije i Pamfilije,

Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani,

11Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi –

svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju

veličanstvena djela Božja.”

12Svi su izvan sebe zbunjeno jedan drugog pitali:

“Što bi to moglo biti?”

13Drugi su pak, podrugujući se, govorili:

“Slatkog su se vina ponapili!”

Zajednica koja je okupljena zajedno (Djela 2,1)

Radeći paralelu možemo uočiti kako je Crkva koja u Djelima 1,4 čeka na Boga, u Djelima 2,1 Crkva koja je okupljena zajedno: „Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu.“ Što je faktor ili recept njihovog jedinstva? Faktor njihovog jedinstva je spoznaja da djelo koje trebaju činiti, djelo navještenja silnih Božjih djela, ne mogu činiti sami bez Boga, bez ispunjenja „snagom odozgor“, bez božanskog izvora, tj. Duha Svetoga! Zajednica prvih Kristovih učenika tako je zajednica koja jedinstvo ostvaruje po božanskom izvoru odakle joj dolazi sva njezina pomoć. Ona nije zajednica koja je ustanovljena ljudskim naporima, stoga u svojim zadacima niti ne može računati jedino na ljudske resurse, ako želi ostati vjerna svome pozivu i poslanju.

Na taj način Crkva nije zajednica koja pasivno čeka nego se okuplja zajedno u aktivnom traženju Božjeg pohođenja.

Zajednica u kojoj je po Duhu Svetom prisutan živi Gospodin Isus Krist (Dj 2,2-4)

Kada je Crkva ujedinjena u svojoj ovisnosti i slabosti pred Gospodinom, blagoslovi je neće zaobići. Među takvom zajednicom vidimo na djelu živoga Gospodina Isusa Krista koji po svome Duhu osposobljava učenike za službu drugima: „I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.“ (Djela 2,2-4)

Zajednica koja je vjerna svome identitetu u Kristu živi za druge ljude oko sebe (Dj 2,5 i 9-11)

Božje pohođenje događa se upravo u trenutku blagdana Pedesetnice kada su se u Jeruzalemu okupili Židovi iz svih naroda pod nebom: „A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom.“ (Djela 2,5) Po Duhu Svetom zajednica prvih kršćana usmjerena je primljeni dar podijeliti sa tom naglašeno raznolikom skupinom. Ovaj opis je ključan. Božje obnoviteljsko djelo nije ekskluziva samo za neke.

Uočimo šarolikost narodnosti kojima je poslana zajednica prvih kršćana: „Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi…“ (Dj 2,9-11). Luka ovdje koristi stilsku figuru: „Liste naroda“.19 Lukina lista različitih naroda iz kojih ti Židovi dolaze ukazuje na to koliko je Luki ovdje važno ukazati na globalnu važnost onoga što se ovdje događa. Božja poruka nije samo za neke, ona nije samo za Židove. Luka to izražava dajući značajnu sliku „svi narodi pod nebom“ (Djela 2,5). Ovi elementi ukazuju na to kako se u Jeruzalemu nalazila jedna internacionalna skupina.20

Ova otvorenost naglašena je i prema razlikovanju Židova koji dolaze iz svih naroda pod nebom s jedne strane, i skupine prozelita ili obraćenika na Židovstvo koji po narodnosti nisu bili Židovi s druge strane (Djela 2,10).

Božji blagoslovi i sebe-darje usmjereno je svim ljudima. Nitko nema, niti može imati, monopol nad Božjim blagoslovima. Ovo je iskazano u naglasku na „sve narode pod nebom.“ Svaki etnicitet, svaki jezik, svaki narod, svaka kultura može i treba imati udjela u Božjim blagoslovima za svijet.

Događaj Duha ne samo da ne možemo privatizirati, nego on nije niti nešto što se događa samo u osobnoj pobožnosti vjernika. Događaj Duha bio je popraćen takvom bukom koja je privukla narod. Događaj Duha tako nije privatni, već javni događaj.21

Zajednica je otvorena za specifične identitete drugih, ali u toj otvorenosti ona ne gubi svoj vlastiti identitet (Djela 2,6-8)

Duh Sveti sišao je naime na Isusove učenike i svi su počeli govoriti materinjim jezicima ljudi koji su se iz različitih naroda okupili u Jeruzalemu na blagdanu Pedesetnice. Ovi ljudi počeli su se čuditi i pitati: „Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinjem jeziku?“ (Djela 2,7-8) Crkva je Božji instrument po kojemu Bog svoje biće prilagođava onima kojima izlazi u susret, ali to se događa tako da Crkva ne gubi svoj identitet. Bez obzira što su govorili njihovim materinjim jezicima, ljudi iz različitih naroda uočili su njihov autentični Galilejski dijalekt. Kao što danas primjerice slušajući engleski jezik možemo po naglasku prepoznati dolazi li osoba koja govori iz Rusije ili iz Afrike. Bog ih je blagoslovio darom govora u drugim jezicima u isto vrijeme koristeći, a ne anulirajući, njihov autentični identitet.

Zajednica koja naviješta silna Božja djela, ne svoja djela (Djela 2,11)

U 11. retku imamo vrhunac ovoga događaja. Ne samo da ih ljudi iz svih naroda slušaju na svojim materinjim jezicima, nego oni u njihovom naviještaju razabiru govor o silnim djelima Božjim: „Svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja. (Djela 2,11) Ovi ljudi nisu privučeni samom činjenicom da Galilejci govore u drugim jezicima, već su privučeni sadržajem njihova govora. Učenici nisu govorili o „svojoj kolekciji poštanskih markica,“ oni nisu govorili o sebi i svome nauku. Učenici govore o silnim djelima Božjim!

Drugim riječima, govor o Bogu je sadržaj koji privlači ljude iz svih naroda pod nebom. Narodi nisu privučeni sjajem specifične kulture, već Bogom koji prihvaća različite kulture, Bogom koji prihvaća drugoga i drugačijega! Ljudi oko nas neće biti privučeni našim dobro razrađenim dogmama i naukom. Ljudi će biti privučeni navještajem čiji sadržaj govori o živome Bogu koji sebe otvara za svako biće pod nebom i to baš za njegovu specifičnu situaciju!

Naviještanje Božjih moćnih djela i Božje Riječi u Novom Zavjetu vezano je uz ispunjavanje Duhom. Duhom ispunjeni pojedinci govore Riječ Božju na opću korist tijela Kristova i ostalih ljudi koji tek trebaju doći u susret sa događajem Isusa Krista.

Ovaj obrazac moguće je pratiti upravo u Lukinom korpusu, kako u evanđelju tako i u Djelima apostolskim. Na samome početku Evanđelja, Mesijin preteča, onaj koji je trebao navijestiti dolazak Božjeg Pomazanika, Ivan Krstitelj, biva ispunjen Duhom (Luka 1,15). Sam Pomazanik, začet je u utrobi svoje majke Marije po Duhu Svetom (Luka 1,35). Ivanova majka Elizabeta (Luka 1,41-42), otac Zaharija govore Riječ Božju po Duhu Svetom (Luka 1,67). Starac Šimun po Duhu Svetome izgovara proročke Riječi koje se u Mesiji trebaju ispuniti (Luka 2,25-32). I proročica Ana spada u ovu kategoriju (Luka 2,36). Isus u svome prvom nastupu u Nazaretskoj sinagogi izgovara riječi pun Duha Svetoga (Luka 4,1). U istoj toj snazi i prvi učenici moći će ispuniti svoje poslanje. To je ono o čemu govori Luka u Djelima 1. i 2. poglavlju. Učenici bivaju ispunjeni Duhom Svetim i Židovi iz svih naroda pod nebom čuju ih na svome jeziku kako govore o silnim Božjim djelima (Djela 2,11). Petrova prva propovijed po Pedesetnici izgovorena je u snazi Duha (Djela 2,33).22

Njezin govor je otvoren, on nikoga ne prisiljava, svatko tko ga sluša ima pravo izbora (Dj 2,12-13)

Okupljeni u Jeruzalemu bili su privučeni govorom o silnim djelima Božjim. Ipak, još uvijek svatko ima mogućnost izbora hoće li za takvim Bogom poći ili će ostati zatvoren za sebe i u sebi: „Svi su izvan sebe zbunjeno jedan drugog pitali: “Što bi to moglo biti?” Drugi su pak, podrugujući se, govorili: Slatkog su se vina ponapili.“ (Djela 2,12-13) Jure Zečević, Tajnik vijeća Hrvatske Biskupske Konferencije za ekumenizam i dijalog istaknuo je: „Vršeći svoje poslanje navještaja i djelujući u javnosti kršćani ne smiju zaboraviti da autentični navještaj Boga u Duhu Isusa Krista nije nametljiv i nasilan, da on uvijek ostaje ponuda i poštuje čovjekovu slobodu izbora onako kako je poštuje i sam Bog, koji bez pridržaja omogućava čovjeku, i po slobodi bogolikom, da i Njemu samom može reći „ne”: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše” (Iv 1, 11).“23

BOG PO CRKVI ŽELI IZRAZITI SVOJU GOSTOLJUBIVOST SVIM NARODIMA NA ZEMLJI

Različiti teolozi, pogotovo reformacijsko-pentekostne baštine bavili su se ovim tekstom i fenomenom „govora u drugim jezicima“ ili na grčkom „eterais glossais“.24 Navest ću primjer doktorice Daniele C. Augustine profesorice pri Lee sveučilištu u Cleveland, Tennesee, u Sjedinjenim Američkim državama.

U događaju Pedesetnice ili Pentekosta, doktorica Augustine, prije svega uočava Boga na djelu. U ovome primjeru Bog djeluje pokazujući svoju otvorenost za druge i drugačije, ili kako doktorica Augustine ističe „Božju gostoljubivost“, prilagođavajući svoju Riječ jezicima različitih etničkih skupina. Svoje djelo Bog ostvaruje po Crkvi koja je po Duhu produžetak Kristovog tijela na zemlji.25

Božji pristup prema drugima nije tek retorika kojom bi kolonizirao druge. Govoreći jezik drugoga Bog iskazuje gostoljubivost prilagođavajući sebe drugome i pozivajući ga u odnos međusobnog poštovanja.26

Ovaj događaj ukazuje na to kako naše različitosti nisu puka slučajnost. U Postanku 1. poglavlju čitamo o tome kako Bog stvara svijet različitosti ili pluralnosti. Sve što je stvorio, stvorio je po „svojoj vrsti“, kako različita bilja tako i razna životinjska bića (Post. 1,11 i 24-25). Tako razumijemo kako je egzistencija u različitosti dio Božjega originalnoga plana. Živjeti u svijetu različitosti ne znači živjeti bez jedinstva. U Kološanima poslanici 1,17 čitamo o tome kako se sve što je stvoreno zajedno drži u Kristu. Drugim riječima sve što postoji svoje izvorište ima u božanskoj realnosti.27

Na Pedesetnicu svaki narod na svome jeziku sluša istu priču o silnim djelima Božjim. Božji poziv različitim ljudima naći se zajedno u njegovom božanskom životu, ne umanjuje niti razvodni njihove specifične različitosti.28

Kakve zaključke možemo donijeti s obzirom na primjer zajednice prvih kršćana? Oni su:

  • Zajednica onih koji čekaju na Boga (Djela 1,4)

  • Zajednica onih koji su okupljeni zajedno ( Djela 2,1)

  • Zajednica gdje je prisutan živi Gospodin Isus Krist. On izlijeva svoga Duha po kojemu je zajednica osposobljena za službu naviještanja silnih djela Božjih (Djela 2,4)

  • Zajednica koja je vjerna svome identitetu u Kristu kroz služenje drugima i drugačijima: svi narodi pod nebom čuju naviještaj o Bogu (Djela 2,5)

  • U susretu s drugima ta zajednica je otvorena za specifične identitete drugih (ona govori njihovim specifičnim jezicima), ali u toj otvorenosti ona ne gubi svoj identitet (drugi prepoznaju njezin identitet) (Djela 2,6-8)

  • Zajednica koja naviješta silna Božja djela. Ona nije zaokupljena sobom već navještajem o Bogu (Djela 2,11)

  • Njezin govor je otvoren poziv bez prisile. Svatko tko sluša ima pravo izbora prihvatiti poruku o Bogu ili poći svojim putem (Djela 2,12-13)

OTVORIMO SE ZA DRUGE JER SE I KRIST OTVORIO ZA NAS

Imajući u vidu ovaj biblijski sadržaj iz Djela 2,1-13 i temeljne teološke zaključke koji govore o Crkvi kao zajednici otvorenoj za druge i drugačije, a na temelju svojega identiteta koji se nalazi u Kristu po Duhu Svetome, uzmimo u obzir i zaključke doktora Miroslava Volfa koji je u svome djelu „Isključenje i zagrljaj“ progovorio iz teološke perspektive o pitanjima identiteta, drugoga i pomirenja i to u kontekstu ratnih zbivanja na našim prostorima.

Središnja misao doktora Volfa jest: „Voljnost da sebe damo drugima i da ih „zagrlimo“, da prilagodimo svoj identitet tako da napravimo mjesta za njih, prethodi svakom sudu o drugima, osim suda kojim ih identificiramo kao ljudska bića.“29

Zašto bi sebe i svoj identitet na takav način otvarali za druge? Volf tvrdi kako naša spremnost prihvatiti drugoga proizlazi iz Božje spremnosti prihvatiti nas i to kao od njega otuđena bića. Volf za to koristi metaforu zagrljaja, odnosno Božje ruke koje su raširene prema nama. Kao primjer navodi Kristove ruke s križa ispružene prema grešnicima; i raširene ruke Oca koji dočekuje izgubljenog sina!30 Drugim riječima Bog nas ne prihvaća zato što mi prihvaćamo njega, već nas prihvaća prethodno našem otvaranju za njega. Središnji tekst koji Volf ovdje koristi kao misao vodilju je Rimljanima poslanica 15,7 „Primajte jedini druge u svoje društvo kao što je i Krist vas primio!“31

Kristov odnos prema nama treba biti pokretač našeg odnosa prema drugima i drugačijima. To je središte kršćanskog identiteta: Bog u Isusu Kristu grli čovjeka otuđenog od njega.

Otvorenost za drugoga na ovakav način nije bez cijene. Otvarajući svoje ruke u Isusu Kristu za one koji su otuđeni od njega Bog se otvorio biti ranjiv. Prihvaćanje drugoga nikada ne može ići bez rizika. Bog je u Isusu Kristu bio spreman na taj rizik i do same smrti.

U ZAKLJUČKU: PREMA PRIMJERU ISUSA KRISTA OTVORENST ZA DRUGE NE UGROŽAVA NAŠ VLASTITI IDENTITET VEĆ GA POTVRĐUJE

Promatrajući globalizacijske trendove, i prožimanje različitih identiteta po njima, mnogi su zabrinuti oko opstanka pojedinačnih identiteta. Primjerice, Davorin Rudolf govori o ugroženosti manjinskih identiteta u kontekstu globalizacije ili konkretno unutar Europske unije.32

Gledajući u one drugačije od nas možda se nećemo složiti sa svim njihovim stavovima, ali u njima trebamo vidjeti priliku vlastitog bogaćenja. Oscar Cullmann pristupa ekumenizmu iz perspektive „jedinstva u različitosti“ odnosno prepoznavanja kako različite kršćanske Crkve u sebi imaju određene karizme povjerene im na čuvanje. Svaka kršćanska Crkva u onoj drugoj treba uočiti pozitivne aspekte po kojima se i sama može bogatiti.33

U Katoličkoj crkvi Cullmann uočava karizme univerzalizma i institucije; u crkvama reformacijske baštine usredotočenost na Sveto pismo i kršćansku slobodu koja favorizira otvorenost svijetu; dok za Pravoslavnu crkvu kao karizme ističe teološku produbljenost u poznavanju Duha Svetoga, te tradicionalne liturgijske forme.34

Problem koji se može javiti usred straha prema drugome i drugačijem jest formiranje vlastitog identiteta s obzirom na one elemente koji nas razlikuju od drugih. Na ovaj problem upozoravaju Salim Munayer i Lisa Loden. Oni naznačuju kako je od iznimne važnosti čuvati svoj identitet, ali kada naš identitet postaje zapreka zajedništvu s drugima i drugačijima, onda više nismo na putu Kristovom.35

Kao primjer navode biblijski tekst iz poslanice apostola Pavla Galaćanima 3,28. Susret Pavla sa božanskom realnosti, objavljenoj u Isusu Kristu, tako je osvijetlila njegov identitet da ono po čemu se on razlikuje od drugih nije više bilo prepreka zajedništvu s drugim ljudima.36

Kršćanska Crkva ne gradi svoj identitet suprotstavljajući se drugima, već afirmativno, gledajući u Krista, onoga koji je živio za druge!

Stavljajući ove misli o Kristu, kao okosnici kršćanskog identiteta, u kontekst ekumenskog dijaloga citirat ću još jednom Juru Zečevića: „Budući da je ono što kršćane povezuje veće od onoga što ih razdvaja, onda je ne samo primjerenije nego i točnije druge kršćane opisivati i nazivati po onome što je veće (jedinstvo), nego li po onome što je manje (razdvojenost) i to treba zaživjeti i u praksi na svim razinama.“37

Valja nam razumjeti i u potpunosti prihvatiti Gospodina Isusa Krista kao snagu dostatnu prevladati sve naše razlike i neprijateljstva. Ipak, snagu njegova života treba tražiti i u svoj identitet ugrađivati, tako ni autentično zajedništvo u Duhu Isusa Krista neće izostati. Govoreći jezik drugih, učenici unutar svoga identiteta otvaraju mjesto za druge. To otvaranje nije bilo bez rizika.

Mnogi su ih ismijavali, a mnogi će im se kasnije otvoreno i nasilno suprotstaviti kao što su se suprotstavili i njihovom Učitelju. Ipak, mnogi će u njihovom govoru prepoznati onoga zbog kojega njihova egzistencija ima smisla, u njihovom govoru mnogi će prepoznati velika i silna djela Božja.

Na kraju, njihovo djelovanje neće biti na njihovu štetu. Ljudi koji su slušali učenike u njihovom dijalektu prepoznaju ljude iz Galileje. To će reći kako prilagođavanje svoga identiteta drugima i drugačijima, ne znači i gubitak vlastitog identiteta.

Ovakvo djelovanje proizlazi iz jasno usidrenoga identiteta u stvarnosti Isusa Krista koji je živio svoj život za druge i drugačije, prilagodio je svoju egzistenciju drugima i drugačijima, a ipak nije prestao biti ono što je oduvijek bio.

1Nikola Vranješ, „Identitet postmodernog čovjeka u europskom kontekstu i kršćanski identitet danas,“ u Adolf Polegubić ur., Zbornik radova: Kršćanstvo i identitet (Frankfurt: Hrvatski dušobrižnički ured sa sjedištem u Frankfurtu na Majni, 2014), 31-33.

2 Karl Barth, „Suvremenost kršćanske poruke,“ u Karl Barth, Teološki eseji (Rijeka: Ex libris, 2008), 7-8.

3 Ibid, 9.

4 Ibid, 12.

5 Ibid, 12-13.

6 Vranješ, 35.

7 Mladen Parlov, Budni Budite / Teološka meditacija za došašće i Božić (Zagreb: Glas Koncila, 2005), 23.

8 Drugi vatikanski koncil / Dokumenti / VII. Izdanje. Popravljeno i dopunjeno (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2008), 232.

9 David Horton ur., The Portable Seminary (Minnesota: Bethany House, 2006), 539-542.

10 Ibid.

11 Frano Prcela, „Polog katoličkoga u hrvatskom identitetu,“ u Zorislav Lukić i Božo Skoko ur., Zbornik radova Matice Hrvatske: Hrvatski identitet (Zagreb: Matica Hrvatska, 2009), 226.

12 Ibid, 223.

13 Ibid, 226-228.

14 Tonči Matulić, „Identitet i hrvatski identitet kao metafizičko-antropološki problem,“ u Zorislav Lukić i Božo Skoko ur., Zbornik radova Matice Hrvatske: Hrvatski identitet (Zagreb: Matica Hrvatska, 2009), 80-81.

15 Ibid, 82.

16 Alister E. McGrath, Uvod u kršćansku teologiju (Zagreb: Matija Vlačić Ilirik i Rijeka: Ex libris, 2006), 509.

17 William Barclay, The Daily Study Bible Series/The Acts of the Apostles (Philadelphia: The Westminster Press, 1976), 9.

18 William H. Willimon, Interpretation / A Bible Commentary for Teaching and Preaching / Acts (Louisville: John Knox Press, 1988), 28.

19 Daniel J. Harrington, S.J., ur., Sacra Pagina / Luke Timothy Johnson, The Acts of the Apostles (Collegeville, Minnesota: The Liturgical Press, 1992), 45.

20 Leander E. Keck, ur., The New Interpreter’s Bible/Commentary in Twelve Volumes/Volume X/Acts, Introduction to Epistolary Literature, Romans, 1 Corintihians (Nashville: Abingdon Press, 2002), 56.

21 Ibid, 57.

22 John B. Polhill, The New American Commentary/An Exegetical and Theological Exposition of Holy Scripture/Acts (Nahville, Tennessee: Broadman Press, 1992), 95-96.

23 Jure Zečević ur., Pozvani naviještati silna djela Gospodnja (Zagreb: Kršćanska sadašnjost i Vijeće HBK za ekumenizam i dijalog, 2015), 11.

24 Primjerice postoji serijal publikacija naslovljenih „Pentecostal Manifestos“ koje zajedno uređuju James K. A. Smith (pri Calvin College) i Amos Yong (Regent University School of Divinity).

25 Daniela C. Augustine, Pentecost, Hospitality, and Transfiguration (Cleveland: CPT Press, 2012), 65.

26 Ibid.

27 William A. Dyrness i Veli-Matti Karkkainen ur., Global Dictionary of Theology (Downers Grove: IVP Academic, 2008), 583.

28 Augustine, 66.

29 Miroslav Volf, Isključenje i zagrljaj (Zagreb: Stepress, 1998), 31.

30 Ibid.

31 Ibid.

32 Davorin Rudolf, „Identitet naroda i Europska unija,“ u Zorislav Lukić i Božo Skoko ur., Zbornik radova Matice Hrvatske: Hrvatski identitet (Zagreb: Matica Hrvatska, 2009), 111-115.

33 Ivan Macut, „Ograničenja i novosti II. Vatikanskog sabora prema Oscaru Cullmannu,“ u Služba Božja 51, (2011.), br. 1., 59-60.

34 Ibid.

35 Salim Munayer i Lisa Loden, Through My Enemy’s Eyes (Milton Keynes: Paternoster, 2014), 205-206.

36 Ibid, 208-209.

37 Jure Zečević, „Katoličko razumijevanje jedinstva i zajedništva kršćana,“ u Kairos 2 (2008), Br. 1., 89.