O krštenju – promišljanje


Odlomak Pisma koji nas najbolje upoznaje s kršćanskim krštenjem nalazimo u evanđelju po Mateju. Evanđelist opisuje krštenje Gospodina Isusa: «Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan k Ivanu da ga on krsti. … Isus odgovori: „Pusti sada, jer tako nam dolikuje da sve ispunimo što je u skladu s voljom Božjom!“ (Mt 3,13 – 17)

Iako je Gospodin Isus bio kršten Ivanovim krštenjem, za Njega nije bilo potrebe biti krštenim iz razloga pokajanja i ispovijedanja grijeha. Ivan je prepoznao tu stvarnost i ispovjedio: «Treba da Ti krstiš mene, a Ti dolaziš k meni!» U odgovoru je Gospodina Isusa razlog Njegova krštenja i pravog značenja kršćanskog krštenja (Derek Prince, Temeljne Istine). Gospodin Isus nije bio kršten zbog javne potvrde pokajanja od grijeha, jer nikada grijeha nije počinio niti je grijeha imao, već kako sam navodi: „da bi se ispunilo sve što je u skladu s voljom Božjom!“

U svim je aspektima života i djelovanja Gospodina Isusa ustanova i stvarnost volje Božje, kako o tome piše apostol Petar: «Ta na to ste i pozvani, jer je Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama; on koji ne učini grijeha i u čijim se ustima ne nađe prijevare.» (1Pet 2,21-22) Kristov primjer svima nama svjedoči puninu stvarnosti i poziva na nasljedovanje. Navod Gospodina Isusa: «tako nam dolikuje da sve ispunimo što je u skladu s voljom Božjom», Derek Prince, dijeli u tri djela; prvo riječ «tako», drugo fraza «dolikuje nam» i završni dio «da sve ispunimo što je u skladu s voljom Božjom».

Ivanovo je krštenje vodom bilo samo znak čežnje za promjenom a riječju «tako» ili jasnije «na taj način», Gospodin nam svojim primjerom daje ustanovu volje nebeskog Oca. Gospodin nije bio kršten kao malo dijete. U Lk 2,22, stoji zapisano: „dok je još bio dijete, njegovi ga roditelji «donesoše u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu!». Dakle, nije bilo krštenja sve do vremena Njegovog osobnog javnog svjedočenja krštenja: «Kad je Isus bio kršten odmah iziđe iz vode!» (Mt 3,6)

Tvrdnjom «dolikuje nam», izražava se iskren i predan stav učeništva. Razumijemo kako se Gospodin poistovjetio sa svima koji će poći za Njim kroz isti čin vjere i poslušnosti. Što je pokrenulo Gospodina Isusa da je jednostavno stao u red, svrstao se među grešnike kao da bi i On bio jedan od njih? To je bila volja nebeskog Oca i nalog za Njega, On je za nas primio Ivanovo krštenje.

Slijedi završni dio Njegove izjave «da sve ispunimo što je u skladu s voljom Božjom»; svjedoči nam Gospodinovu pravednost, unutarnje stanje srca koje je posjedovao oduvijek! Pravedan – u biblijskom smislu – je onaj koji čini volju Božju. Gospodin Isus želi potpuno činiti što je volja Njegova nebeskog Oca. Dopustivši da bude kršten, Gospodin Isus je ispunio/svjedočio unutarnju pravednost svog bića, zasvjedočio nam je poslušnost i predanost Bogu Ocu.

On je poslan da prođe Zemljom »čineći dobro« kako bi nam bio uzor, stoga se otvara nebo nad Gospodinom, ljubljenim Sinom Božjim i Otac potvrđuje: „ … U Njemu mi sva milina!“ (Mt 3,17) Nakon krštenja Gospodin Isus je započeo djelovanje kojim ispunjava volju Očevu, Božji plan spȧsenja. U Iv 3,16 stoji: „Bog je tako ljubio svijet …!“

Praksa rane Crkve je bila u skladu Velikog naloga (Mt 28,19-20): «Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!» Naviještali su dakle temeljne činjenice Evanđelja, usredotočujući se na život, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Crkveni povjesničari potvrđuju da su se, u početku povijesti Crkve, krstili oni koji su prije tog čina ispovjedili vjeru u Isusa Krista Sina Božjega. Grešnik doista prije svega treba čuti i prihvatiti evanđelje, treba biti posvjedočen/poučen navještajem Radosne vijesti, kako bi postao vjernikom i krstio se.

U Djelima apostolskim po navještenju Radosne vijesti naglašavalo se gospodstvo Isusa Krista i u znak javnog priznanja da su u svoje živote primili Isusa Krista kao Gospodina, činili su obred krštenja. Na dan Pedesetnice, apostol je Petar naviještao Radosnu vijest i pokrenuto mnoštvo je upitalo: «Braćo, što da činimo?» Apostolov je odgovor glasio: «Obratite se, neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha, tako ćete primiti dar – Duha Svetoga!» (Dj 2,37-38) «Oni dakle, prihvatiše njegovu riječ i krstiše se!» (Dj 2,41) Osoba koja želi biti krštena, javno ispovijeda svoju vjeru u Isusa Krista kao Sina Božjega. Ispovijed vjere je sukladna zapovjedi Gospodina Isusa, koju bilježi Mk 16,15: « … tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se, tko ne bude vjerovao, osudit će se!»

Za navedeni je redak Jean Calvin pisao: «Jer on svima koji vjeruju zapovijeda da se krste za oproštenje grijeha. Dakle, svi koji smatraju da krštenje nije više od obilježja i znaka kojim pred ljudima potvrđujemo svoju vjeru, baš kao što vojnici nose oznake svog vladara za znak da su vojnici, nisu razmišljali o onome što je osnovno kod krštenja, da ga naime trebamo prihvatiti s ovim obećanjem, «tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se». (Institucije kršćanske religije, Jean Calvin – poglavlje xxiv, odjeljak 2 krštenje)

Nasuprot nekim gledištima, mi smatramo da je krštenje djelatno i valjano ne na temelju čina svećenika ili pastora, niti na temelju obreda samog po sebi (ex opere operato), nego na temelju združenosti krštenja s Božjim obećanjima u Pismu. «Dakle, spasenje nije rezultat krštenja kao takvog, nego krštenja združenog Riječi Božjoj i vjeri samog krštenika.» (Osnove evanđeoske teologije, Donald G. Bloesch)

Poziv na jasnu ispovijed vjere pri obredu krštenja nalazimo zapisano u događaju o evanđelistu Filipu i Etiopljaninu (Dj. 8). Putujući su stigli do neke vode i Etiopljanin je upitao: «Evo vode, što mi priječi da budem kršten?» Filip je odgovorio: «Ako vjeruješ cijelim svojim srcem ništa te ne priječi!» U nekim rukopisima nema 37. retka navedenog poglavlja u kome se bilježi odgovor Etiopljanina: «Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji!»

Evanđeoske zajednice sukladno primjeru Gospodina i jasnom pozivu izraženom Velikim nalogom krste odrasle osobe – ne krštavaju novorođenčad, ona se prinose Gospodinu, blagoslivljaju u zajednici vjernika. Sam Gospodin Isus nije djecu krštavao, ali ih je blagoslivljao. (Mk 10,16) U Novom zavjetu ne možemo naći primjer da su krštavana mala djeca, tj. osobe koje ne mogu povjerovati, niti se pokajati. Čak i najuvjereniji pristaše krštenja male djece priznaju da u Bibliji nije moguće naći dokaze da je Krist ustanovio krštenje djece. (M.Jovanović, I Riječ Crkvom postade, BI Zg. 2012.)

Krštenje u vodi predstavlja nam znamen smrti i uskrsnuća Gospodina Isusa; vanjski je znak onoga što se zbilo u duhovnom smislu. Kad silazimo pod vodu, osoba biva uronjena u vodeni grob (pravilno značenje riječi «baptisma» u Novom Zavjetu i drugdje, je nešto potopiti, uroniti nešto ispod površine vode); priznajemo da smo ukopani s Njim a kad se podižemo iz vode, simbolizira se uskrsnuće, s Gospodinom smo uskrsnuli i želimo živjeti u novini života.

O ovoj tvrdnji Jean Calvin je pisao: «Krštenje nudi još jednu prednost: ono nam pokazuje našu smrt u Kristu, i naš novi život u njemu. Zato, apostol i kaže «Nismo li svi koji smo kršteni u Isusa Krista, u njegovu smrt kršteni? Dakle, s njim smo zajedno ukopani po krštenju u smrt da bismo kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli novim životom!» (usp. Rim 6,3-4) (Institucije kršćanske religije, Jean Calvin, poglavlje xxiv, odjeljak 2 krštenje)

Apostol Petar prispodobljuje kršćansko krštenje u vodi s iskustvom Noe i njegove obitelji koji su bili spašeni od osude potopa, kad su ušli u korablju: «Ono što je ona unaprijed označavala, to jest krštenje, spašava sad i vas, i ono nije uklanjanje tjelesne nečistoće, nego Bogu upravljena molitva za dobru savjest, uskrsnućem Isusa Krista.» (1Pt 3,21) Petar odlučno odbacuje svaku pomisao da je kršćansko krštenje bilo kakvo čišćenje ili kupelj tijela. On kaže da je osnovni razlog u unutarnjem odzivu vjernikova srca; odgovor dobre savjesti upravljen Bogu! Ovaj odziv savjesti je moguć vjerom u zastupničku smrt i uskrsnuće Isusa Krista.

Vjerom u pomirujuću smrt i uskrsnuće Isusa Krista; vjernici su opravdani, učinjeni pravednima i pravednost samog Isusa Krista stavljena je u njih, na temelju vjere srca. Krštenje je tako znak Božje djelatne milosti izlivene za nas u Kristu, znak je Božjeg milosrđa koje temelji odluku vjere našeg bića. Prema tome, krštenje u vodi znači da smo kršteni u samog Isusa Krista a ne u neku određenu denominaciju. Time smo, tvrdi apostol Pavao, djeca Božja jer smo se krštenjem obukli u Krista (Gal 3,26-27), koji predstavlja ostvarenje krštenja, te smo po Njemu sudionici u svim Njegovim blagoslovima.

Tvrdimo stoga, da biblijski shvaćenom krštenju, prethodi vjera pojedinca. Vjera, iako dolazi odozgo kao Božji neizrecivi i neočekivani dar, ona nalazi u našem biću svoj oslonac. Dolazi kao odgovor težnjama cijeloga našeg bića; ne samo kao odgovor razumskim zahtjevima, već ona daje odgovor i zahtjevima srca i osjećaja. Stoga, vjernik se ne rađa, on to milošću Božjom postaje! Vjera je ključna u procesu biti vjernikom. Priznanje vjere nije puka obredna formalnost, nego izraz čvrsta povjerenja u Isusa Krista. Bez vjere i pokajanja, bez priznanja Krista za svojeg Spasitelja i Gospodina, uranjanje u vodu je bez ikakva značenja. Nemoguće je biti pripadnik Božjeg naroda bez osobnog ispovijedanja vjere, « … jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog … !» (Heb 11,6)

Stoga nam u navještaju Radosne vijesti ostaje ne iznevjeriti temeljno poslanje Crkve:

«Pođite dakle i navijestite, krštavajući… ! »

Matej Lazar Kovačević, nadglednik